Molimo sačekajte......

RADIS DOO
Baner poz2 Termag
Istočno Sarajevo
Vreme
10°C
Utorak, 24.11.2020.
PRINCIP ANALIZA: PERSPEKTIVE SKOPLJA U ČVRSTOM ZAGRLJAJU ALIJANSE
Četvrtak, 04.06.2020. | Princip News
U jeku pandemije korona virusa, bez mnogo pompe i slavlja, Sjeverna Makedonija je 27. marta 2020. postala trideseta članica NATO saveza. Državni sekretar Sjedinjenih Država, Majk Pompeo je tom prilikom istakao kako će ulazak Skoplja u okvire alijanse podstaći „veću integraciju, demokratske reforme, trgovinu, sigurnost i stabilnost širom regije.“

    Trideset godina nakon raspada Jugoslavije, jasno je da su ovakve izjave samo demagoške poštapalice, u značajnoj mjeri izlizane i potrošene, koje samo stavljaju do znanja, generalno gledano, nebitnosti Sjeverne Makedonije sada nakon što je postala članica.

    Komentar Majka Pompea, orvelovski u svojoj suštini, zapravo nema nikakve veze sa integracijom, demokratijom ili stabilnošću. Ulazak Sjeverne Makedonije u NATO američki sekretar pozdravlja isključivo iz razloga što takav potez makedonskih vlasti proširuje i učvršćuje uticaj Sjedinjenih Država na balkanska dešavanja. 

    Autor je u ranijem tekstu pod naslovom „NATO savez u doba korone“ opsežno obradio trenutno stanje unutar Sjeveroatlantskog saveza. Bez obzira na svu raniju retoriku, osnovni cilj alijanse je ostao isti kao i prilikom njenoga osnivanja. Zadržati Amerikance unutar Evrope, Ruse van kontinenta, a Njemce poslušne. Kao što nema razlike u osnovnom cilju, nema razlike ni u glavnom neprijatelju. Bez obzira na oblik političkog uređenja ruske države, bila to imperija, bio to savez komunističkih država ili federacija zasnovana na demokratskim principima, Rusija je bila i ostala glavna opasnost u umovima vojnih i političkih planera NATO pakta.

    Istini za volju, geopolitička situacija danas u značajnom stepenu je drugačija u odnosu na početak devedesetih godina prošloga vijeka, da ne govorimo o periodu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Danas se na sceni nalaze druge velike sile, kao što su Kina i Indija, te više manjih država koje raspolažu sa znatno više uticaja nego što je to ranije bio slučaj. 

    Upravo zbog ovakvoga stanja stvari, do određene mjere iznenađuje osifikovana predstava svijeta na kojoj se temelje modeli ponašanja NATO saveza. Iznenađuje, no ne i previše. Ne treba smetnuti s uma da NATO savez nije samo alijansa u vojnome smislu, niti centar političkog odlučivanja, no transatlantska struktura od čijeg postojanja zavise desetine hiljada poslova, kako onih najosnovnijih, tako i onih najvažnijih. Američka vojna industrija svakako spada među privredne sektore koji su imali i još uvijek imaju najviše koristi od nastanka i opstanka NATO-a. Pitanje neprijatelja i opravdanosti postojanja organizacije nije toliko bitno, i jedno i drugo se na kraju krajeva uvijek mogu izmisliti. Nakon raspada SSSR-a, upravo to je i rađeno od strane zapadnih političara i generala.

    Bez sumnje, Vašington ima najviše koristi od održavanja alijanse, pod uslovom da zadrži trenutno viđenje svoga mjesta u globalnim okvirima te sadašnji pristup vanjskoj politici. U svjetlu ove činjenice, nameđe se pitanje kakve koristi od NATO saveza imaju manje članice, kao što je Sjeverna Makedonija?

    Gledajući iz perspektive realpolitike, a vojno osoblje je silom prilika primoran da tako posmatra svjet, Makedonija se de facto svrstala na stranu suprostavljenu Moskvi. Rusija sebi ne može priuštiti luksuz posmatranja svake članice NATO saveza pojedinačno, iz čega se logično može zaključiti da će Moskva ubuduće poteze Makedonije posmatrati kroz prizmu članstva u NATO paktu.

    U slučaju vojne konfrontacije, Ruska Federacija ne može Sjevernu Makedoniju, upravo zbog učlanjenja u alijansu, posmatrati drugačije do kao neprijateljsku zemlju. Čak i ako isključimo direktni vojni sukob i ograničimo se na sigurnosne i obavještajne operacije koje države sprovode u periodu mira, Skoplje se opet pojavljuje u ulozi protivnika Rusije s obzirom da, u svakom trenutku, može poslužiti kao poligon za aktivnosti NATO saveza, aktivnosti koje ne moraju da budu u interesu samoga stanovništva Sjeverne Makedonije.

    Kada se podvuče crta, ne može se bez sumnje reći da je Skoplje povećalo stepen sopstvene sigurnosti. Štaviše, s obzirom da se svrstalo na jednu od strana u trenutnim napetostima između NATO saveza i Rusije, može se tvrditi da je Sjeverna Makedonija zapravo umanjila sopstvenu sigurnost. 

    Makedonija, slično kao i Srbija, zauzima bitan geopolitički položaj na Balkanu. Njen položaj joj je mogao poslužiti kao adut u odnosima sa velikima silama, posebno Ruskom Federacijom i Kinom, zainteresovanim da iskoriste Balkan kao tranzitnu rutu za svoje energente i proizvode. Ulaskom u NATO pakt, Skoplje se svojevoljno odreklo ove prednosti, predavši njenu kontrolu u ruke planerima alijanse i podredivši je interesima velikih članica NATO saveza, prvenstveno Sjedinjenih Država.

     S jedne strane, upitno je koliko će teritorija Makedonije kao članice NATO saveza biti privlačna investicijama iz Pekinga ili Moskve, posebno kada se uzme u obzir antagonistički odnos Sjedinjenih Država prema dotičnim državama. S druge strane, čak i ako pretpostavimo interes za ulaganja u značajnije infrastrukturne projekte od strane Kine i Rusije, ne postoji ništa što bi zaustavilo Vašintgon, ili pak Berlin, da prisile makedonske vlasti na odustajanje od datih projekata.

    Ekonomski poduhvati koji bi mogli koristiti stanovništvu Sjeverne Makedonije, na ovaj način, bivaju žrtvovani interesima velikih sila u okviru NATO saveza. Može se tvrditi, do određene mjere, da je Skoplje ulaskom u alijansu žrtvovalo bitan dio suverenosti i državnih prerogativa. 

    Možemo pretpostaviti da su ulaskom u NATO savez, makedonske vlasti pokušavale da rješe nekoliko domaćih problema od kojih se albanske separatističke tendencije nameću kao najozbiljlniji. Pored želje Albanaca da, na ovaj ili onaj način, dio Sjeverne Makedonije pripoje onome što zovu Velika Albanija, Skoplje se suočava i sa ekonomskom stagnacijom i demografskim opadanjem. Pored svega, ne treba smetnuti s uma da ulazak u NATO makedonskoj političkoj eliti otvara nove mogućnosti. Čime su plaćene te nove mogućnosti je drugo pitanje.

    Za NATO savez, Makedonija je još samo jedna domina u nizu kojom se dodatno ostvaruje pritisak na Srbiju, i Srbe generalno. Skoplje posmatra ulazak u NATO kao vid rješavanja unutrašnjeg problema sa Albancima i njihovom idejom Velike Albanije koja bi prisvojila skoro polovinu trenutne makedonske teritorije. 

S obzirom da su Sjeverna Makedonija i Albanija zemlje članice NATO saveza, po nekoj logici, trebalo bi doći do smanjenja tenzija i teritorijalnih pretenzija, no slična situacija u odnosu između Atine i Ankare jasan je pokazatelj da članstvo u NATO paktu nije garancija protiv apetite Tirane. 

Paradoksalno,  proces ulaska u NATO savez, koji je uključivao dogovor sa Grčkom oko samoga naziva države, može se vremenom pokazati kao škodljiv po održavanje stabilnosti i političkog jedinstva Sjeverne Makedonije. Nakon raspada bivše Jugoslavije, Makedonija je bila jedina koja se pored svih drugih problema nametnutih dotičnom situacijom suočavala i sa pitanjem viđenja sopstene nacije te shvatanja sopstvenog identiteta. 

Istorijski gledano, nemoguće je povući neprekinutu liniju trajanja između naroda koji sebe danas naziva Makedonicima i antičkih Makedonaca Aleksandra i Filipa. U posljednja dva milenijuma naziv Makedonija vezivao se prvenstveno uz samostalnu antičku državu, potom uz rimsku provinciju istoga imena koja nestaje sa scene u trenutku doseljavanja Slovena na Balkan i nestanka rimske vlasti nad dotičnom teritorijom. Sa nazivom se ponovo susrećemo tokom kasnoga osmog vjeka kada biva oformljena vizantijska vojna oblast, tema, Makedonija.

U toku pola milenijuma turske vladavine, Osmanlije nisu nikada organizovale teritorijalno-administrativnu jedinicu sa nazivom Makedonija, da bi se ime pojavilo ponovo u modernom periodu. Ovaj letimičan istorijski pregled jasno upućuje da između antičkih, i najvjerovatnije, Grcima bliskih Makedonaca i savremenih Makedonaca slovenskog porijekla ne postoji nikakva spona sem imena. 

Uprkos tome, makedonska politička i intelektualna elita svoje napore su usmjerile prema zasnivanju savremenog makedonskog identiteta na tvrdnji o neprekinutoj istorijskoj vezi između trenutnih Makedonaca i njihovih imenjaka iz epohe Aleksandra Velikog. Kao najočigledniji primjeri ovoga projekat ističu se međunarodnih aerodrom u Skoplju koji je do nedavno nosio naziv Aleksandar Veliki, te velika statua posvećena istoj istorijskoj ličnosti podignuta u makedonskoj prestonici. 

Kao što se može opaziti, pitanje imena za makedonsko stanovništvo nije samo stvar emiocija, već pitanje identiteta odnosno egzistencijalno pitanje. Isto viđenje situacije imaju i Grci u grčkoj oblasti identičnoga naziva. Problem koji nastaje kada se viđenje makedonskog identiteta, od strane samih Makedonaca, dovede u dodir sa činjenicom da je Skoplje pristalo na promjenu imena ogleda se u situaciji gdje identitet Makedonaca postaje razdvojen od poželjnog istorijskog temelja. Ovakvo stanje stvari primorava makedonsko stanovništvo da prihvati fluidnost kao karakteristiku sopstvenog identiteta, što je u suprotnosti sa samom prirodom identiteta kao pojma, ili pak da potraži drugačije istorijske temelje svome identitetu.

U okviru sporazuma, Grčka je pristala na prihvatanje postojanja makedonske nacije i jezika, te podršku pristupu Skoplja NATO savezu, dok je Makedonija pristala na promjenu imena te brisanje svih iredentističkih opaski u makedonskom Ustavu. Iako se čini da Atina pravi ustupak, duh identiteta, jednom pušten iz boce više se ne može povratiti.  

Sam naziv Sjeverna Makedonija više upućuje na geografsku odrednicu nego li na nacionalnu državu. Štaviše, ako već postoji Sjeverna Makedonija to direktno upućuje da postoji i neka druga Makedonija, južna ili centralna, to i nije toliko bitno. Iz makedonske perspektive bitno je da posredna potvrda postojanja drugih oblasti sa istim imenom upućuje i na postojanje stranih nacionalni grupa koje imaju pravo na makedonski identitet čime se zatvara krug i dolazimo do zaključka identičnog onome u ranijem pasusu.

S obzirom da je sam makedonski identitet bio doveden u pitanje sporazumom iz Prespe, ne čudi značajan stepen javnog protivljenja njegovom potpisivanju. Grčka, koja je godinama blokirala pristup Skoplja NATO savezu, upravo zbog imena, dogovorom iz Prespe je jednim djelom zadovoljila svoje interese. Uprkos tome, čak i sa grčke strane bilo je očigledno nezadovoljsto stanovništva postignutim dogovorom, što upućuje na zaključak da politički akteri, kako u Atini, tako i u Skoplju, nisu djelovali sami niti isključivo u interesu sopstvenih država. 

Ne treba smetnuti s uma da je referendum u Makedoniji, upravo po pitanju dogovora sa Grčkom oko imena, propao jer je izlaznost bila daleko manja od zakonski neophodne. S druge strane, ispitivanja javnog mnijenja u Grčkoj su pokazala izuzetno nizak stepen podrške sporazumu, nešto više od 17% ispitanih, dok se više od 65% protivilo dogovoru.  

Tokom protesta koji su održani u Atini i Skoplju, zapadni mediji su se takmičili u prikazivanju dotičnih demonstracija kao vida ruskog uticaja i uplitanja u unutrašnje stvari suverenih država. Ono što nije spomenuto, naravno, jesu pritisci i uplitanja zapadnih prestonica, sa naglaskom na Brisel, Vašington i Berlin, u proces rješavanja sukoba oko imena između Grčke i Makedonije.

Tok događaja i nije previše teško rekonstruisati. Sukob oko imena Makedonije je neophodno okončati da bi se dobila saglasnost Grčke za ulazak Skoplja u NATO. Politički potezi i pritisci iza scene, se primjenjuju kako na jednu tako i na drugu stranu. I Atina i Skoplje žrtvuju po nešto, iako se čini da u kranjem ishodu, Makedonija gubi više nego li što dobija. Sporazum iz Prespe se potpisuje i stupa na snagu što konačno omogućava ulazak Makedonije u alijansu. Učlanjenje Skoplja u alijansu stvara dodatni pritisak na dvije posljednje države na Balkanu koje ostaju van Sjeveroatlatntskog saveza, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Kao što je već istaknuto, krajnji cilj je onemogućavanja uticaja Moskve i Pekinga, bez obzira na interese makedonskog stanovništva.

Za razliku od prazne demagogije Majka Pomepa prilikom ulaska Skoplja u alijansu, članak Džordža Soroša za Nju Jork Tajms, napisan odmah po potpisivanju sporazume iz Prespe, mnogo je bliži istini. Bez okolišanja, dotični „filantrop“ ističe da je glavna svrha ovoga dogovora i procesa koji slijede, jačanje otpornosti balkanskih država „na uticaje – ekonomske, diplomatske i vojne prirode – iz Pekinga, Ankara ili Moskve.“ 

Kao što je bilo i za očekivati, nema pomena jačanju otpornosti balkanskih država na uticaje iz Brisela, Berlina ili Vašingtona, iako dotično uplitanje nije skrivano, čak ni od zvaničnika samih Sjedinjenih Država.

Naime, u avgustu 2018. godine, Ves Mičel, tadašnji pomoćnik državnog sekretara, svjedočeći ispred Komiteta za međunarodne odnose američkog Senata, je istakao da su „diplomate Sjedinjenih Država odigrale ključnu ulogu u rješavanju spora oko imena između Grčke i Makedonije.“ U nastavku iskaza, nije teško uočiti da je pitanje članstva Makedonije u NATO savezu prvenstveno pitanje borbe protiv Rusije. Interesi makedonskog stanovništva tu ne igraju nikakvu ulogu. Makedonija je samo figura na ploči u okviru šire strategije. Mičel navodi da „diplomatija Sjedinjenih Država mora biti podržana vojnom silom koja je bez konkurencije i potpuno integrisana sa našim saveznicima i svim našim instrumentima moći...Državni sekreterijat SAD shvata opasnost od Rusije veoma ozbiljno te joj se suprostavlja kako otvoreno tako i tajno, pri čemu se od svih 49 dilomatskih misija Sjedinjenih Država u Evropi i Evroaziji očekuje razvoj, koordinacija i izvršenje prilagođenih akcionih planova za poništavanje ruskog uticaja u zemljama domaćinima.“

Svjedočenje iznad služi kao potvrda autorove tvrdnje da se politika NATO saveza nije promjenila te se ne razlikuje previše od trenutka osnivanja. Ilustrativan i kratak primjer dotične politike bi se mogao pronaći u pošalici koja se pojavila na internetu sa početkom građanskog rata u Ukrajini – Sjedinjene Države su spremne da se bore za Ukrajinu do posljednjeg Ukrajinca.

Makedonci žive u iluziji ako vjeruju da će odnos Vašingtona biti drugačiji prema njima. Svako proširenje alijanse služi da stvori dodatni pritisak na Moskvu te onemogući njeno djelovanje na evropskom kontinentu u periodu mira, dok u slučaju mogućeg vojnog sukoba, zemlje članice igraju ulogu tampon zone koja treba da istroši rusku vojnu moć i onemogući je da nanese značajniju štetu američkim trupama, teritoriji i infrastrukturi. 

U ovome scenariju, uslijed geografskog rasporeda, zemlje Istočne Evrope bi pretrpile daleko veću štetu nego li one na Zapadu kontinenta, pod uslovoma da se ratne operacije vode putem konvencionalnih ratnih sredstava, što ničim nije zagarantovano.

Sagledavši u ukupnosti proces koji je uveo Skoplje u NATO savez, može se uočiti nekoliko elemenata sa negativnom konotacijom iz perspektive Makedonije. 

Prvi od njih jeste pitanje identiteta, pitanje koje je Skoplje pokušalo riješiti uzimanjem antičkih Makedonaca kao temelja svome identitetu, nešto slično ideji da savremeni Albanci vuku korijene od drevnih Ilira. I jedna i druga teza, potpuno razvedene od naučnih i istorijskih činjenica, na svakom koraku bivaju opovrgnute samom istorijom, prirodom i kulturom savremenih Makedonaca i Albanaca. Kada se pogleda period od 27 godina koji su Makedonci proveli u sukobu sa Grčkom oko imena, i identiteta koji ide uz dotično ime, stiče se utisak da su obje strane relativno brzo postigle sporazum koji, kada se sve sumira, najviše koristi interesima nekoga trećeg. 

Do takvog zaključka su stigli i neki članovi makedonske intelektualne elite, kao što je profesor Biljana Vankovska sa Filozofskog fakulteta u Skoplju koja ističe „da je Makedonija morala promjeniti ime i identitet u svrhu sticanja članstva u vojnom savezu. Takozvani Prespanski sporazum je prouzrokovao značajnu kolateralnu štetu, počevši sa ozbiljnim kršenjem međunarodnog prava, ljudskih prava, vladavine zakona, pa sve do izuzetno duboke polarizacije stanovništva“.

Bivši makedonski ambasador pri NATO paktu, Martin Trenevski se mahom slaže sa ranijom konstatacijom navodeći da „je većina ljudi u Makedoniji zadovoljno što smo članica alijanse, no način na koji je to postignuto, po mome mišljenju, će biti spominjan u svim antologijama svjetske politike kao primjer brutalne realpolitike, nepoštovanja međunarodnog zakona i volje naroda“.

Ovde je zanimljivo primijetiti kontradiktorne stavove o mišljenju opšte populacije vezanom za članstvo. Ako je suditi prema riječima Trenevskog, većina stanovništva je zadovoljna što je Makedonija članica NATO saveza. U ovome ima djelimične istine, Albanci su svakako zadovoljni, no ako pogledamo izlaznost na referendum o sporazumu iz Prespe, jasno je da zapravo većina Makedonaca daleko više vrednuje sopstveni identitet i državu od članstva u zapadnoj vojnoj alijansi. Izlaznost na referendum je, po autorovom mišljenju, daleko bolji pokazatelj stavova makedonskog stanovništva prema članstvu u alijansi nego li mišljenja različitih političkih ličnosti, koje privatno mogu imati mnogo koristi od učlanjenja Skoplja u NATO.

Drugu problematiku, koju je proces pristupanja NATO savezu dodatno usložnio jeste pitanje šiptarskih separatističkih tenzija. Prema istraživanju Galupa iz 2010. godine, 83% Albanaca u Albaniji, te 81% i 53% Albanaca na Kosmetu i u Makedoniji, podržavaju ostvarenje ideje Velike Albanije.

Dobar dio makedonske teritorije, prema ovome projektu, zapravo pripada Albancima što je i bio jedan od razloga za sukobe između šiptarskih terorista i makedonskih snaga sigurnosti u toku prve decenije novoga milenijuma. Ulaskom u NATO savez, makedonska politička elita je svoja nadanja u pogledu teritorijalne cjelovitosti položila u Vašington s obzirom da se od Amerikacana očekuje držanje albanskih iredentističkih tendencija na kratkome lancu. 

S obzirom da Skoplje, trenutno, igra po nalozima Zapada, može se smatrati da je prijetnja od albanskog separatizma stavljena pod kontrolu, no samo za sada. Mir sa Albancima je kupljen i trajaće samo do onoga trenutka dok Skoplje izvršava naređenja iz Vašingtona. Prvom prilikom kada makedonska politička elita pokuša da djeluje u sopstvenom interesu, a protivno željama američkih planera, Vašington se neće ustezati od, u najmanju ruku, gledanja kroz prste potezima albanskih političara koji vodi ka sukobu ili raspadu Makedonije.

U okvirima Balkana, Makedonija nije usamljena kada se govori o pretenzijama Albanaca na teritorije drugih naroda. U istom položaju se nalaze i Srbija, Crna Gora te Grčka. U slučaju sve tri države, dio njihove teritorije, prema stavu albanskih istorijskih revizionista, pripada „prvobitnom“ albanskom etničkom prostoru.

Logičan potez makedonskih vlasti bio bi politička saradnja, na lokalnom planu, sa ostalim državama koje ambicije Albanaca pogađaju, te saradnja sa silama kao što su Rusija i Kina, koje imaju koristi od održavanja snažne makedonske države kao prepreke američkim interesima. Razvoj situacije, djelom obrazložen ranije u tekstu, svrstao je Skoplje u američki tabor, što će na duže staze najvjerovatnije imati negativne konotacije po makedonsku državnost. 

Podrška Vašingtona, ili bar djela američke elite, projektu Velike Albanije trajaće samo dok američki interesi budu iziskivali takvo ponašanje. Bez obzira na interesima ograničenu podršku, nesumnjivo je da dotična podrška mjenja stvari na terenu, čega je očigledan primjer situacija na Kosmetu. Makedonci ne mogu očekivati od svojih novih saveznika konačno rješenje albanskog pitanja u okvirima Makedonije, s obzirom da to nije Vašingtonu u interesu. Sjedinjenim Državama Velika Albanija služi kao poluga pritiska na Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i Grčku, na tri posljednje zemlje posebno s obzirom da su već djelom predale svoju suverenost ulaskom u NATO. 

Dok postoji potreba u Vašingtonu za održavanjem utvare Velike Albanije kako bi vršila određenu kontrolu nad dobrim djelom Balkana, makedonsko-albanski sukob neće biti rješen, s obzirom da obje strane drže jedna drugu u svojevrsnom šah-matu koji je moguće kapitalizovati samo sa blagoslovom Sjedinjenih Država.

U pogledu ekonomije, koja se nameće kao treća problematika, može se očekivati ostanak Makedonije u trenutnom položaju, koji manje ili više djele sve ostale zemlje Balkana. Demografsko-ekonomski parazitizam Zapada, sa posebnim naglaskom na Njemačku, će se nastaviti zajedno sa društvenim inžinjeringom čiji cilj je puko preslikavanje aspekata zapadnog društva na makedonsku populaciju i postepeno zamjenjivanje autohtonih kulturnih karakteristika globalističkim modusima ponašanja. Nije nemoguće da se životni standard u Makedoniji popravi, u odnosu na trenutni, no nemoguće je očekivati da će Skoplje, kao klijent Zapada, ikada imati isti standard. 

Kompletan ekonomski model Zapada zasnovan je na održavanju ekonomske razlike između centra i periferije, kao u kolonijalnom sistemu, s ciljem održavanja ciklusa privlačenja radne snaga i ljudskih potencijala te sticanja bogatstva. 

Očigledno je da periferija nikada ne smije, niti u ovakvom sistemu može, doseći isti stepen razvoja sa centrom. Suština sistema se ogleda u stalnoj reprodukciji različitosti između centra i periferije u pogledu ekonomsko razvoja, životnog standarda i privlačnosti.

Na kraju dolazimo do finalnog problema sa kojim se suočava makedonskog društvo, odnosno sve očitija polarizacija stanovništva. Prve naznake rastuće podjeljenosti unutar makedonskog korpusa su se mogle primjetiti tokom niza demonstracija u 2017. i 2018. godini, organizovane od strane kako pozicije tako i opozicije. Demonstracije iz 2017. su u značajnoj mjeri pomogle dovođenju na vlast Zorana Zaeva čija politička opcija je među najodgovornijim za uvođenje Makedonije u NATO, odnosno postizanje Prespanskog sporazuma sa Grčkom. Protesti održani godinu dana poslije bili su usmjereni protiv spomenutog sporazuma i promjene imena, iako su to bili uslovi za ulazak u NATO i EU.  

Na ulazak u EU, Sjeverna Makedonija će čekati još dugo vremena, a ulazak u NATO nije imao pozitivan uticaj na ekonomsku situaciju i svakodnevni život. Kao što je ranije spomenuto, referendum o sporazumu sa Grčkom je morao biti poništen zbog veoma niske izlaznosti, što je samo po sebi začajan pokazatelj raspoloženja većine Makedonaca. De facto Sjeverna Makedonija se trenutno nalazi u NATO-u protivno volji svojih građana, što je dovoljan razlog za podsticanje ranije prisutnih pukotina u makedonskom korpusu. 

Prilikom prošlogodišnjih izbora za predsjednika Makedonije, kandidat SDSM-a Stevo Pendarovski je odnio pobjedu tek u drugome krugu izbora, uz nešto više od 50.000 glasova razlike što je veoma mala prednost i ne daje razloga za slavlje trenutno vladajućoj stranci u Makedoniji. Albanski glasovi su odigrali ključnu ulogu u izboru Pendarovskog iz čega se može zaključiti da unutar isključivo makedonskog stanovništva, novi predsjednik ne uživa većinsku podršku.

U toku prvoga kruga predsjedničkih izbora, odziv birača je bio slab i iznosio je 41,6%. Ovako niska izlaznost može istovremeno upućivati kako na bojkot tako i na apatiju glasačkog tijela. S obzirom da je Zoran Zaev podnio ostavku neposredno nakon što je Francuska blokirala pregovore o članstvu u Uniji, kako bi građani na prijevremenim izborima odlučili o daljoj političkoj putanji zemlje postavlja se pitanje stabilnosti trenutne vlasti, posebno u uslovima gdje povećanje životnog standarda građana, jedno od obećanja Zaevovog SDSM-a, još treba da se ostvari. 

Na političkoj sceni Makedonije, trenutno SDSM i VMRO-DPMNE predstavljaju najvažnije stranke, bar u okvirima makedonskog stanovništva. Eventualna pobjeda VMRO-a bi podrazumjevala njihovo odstupanje od Prespanskog sporazuma s obzirom da su na tome temeljili svoju dosadašnju platformu ili potpuni politički zaokret što bi opet pokopalo njihova politička nadanja na duže staze. S druge strane, pobjeda SDSM-a je moguća no uz ponavljanje uloge albanskih glasova kao odlučujućih i nastavljanje sa trenutnom politikom uprkos sve manje opipljivim koristima od iste. U slučaju pobjede VMRO-a, i održavanje njihovog ranije političkog kursa, razdor unutar Makedonaca može biti zamjenjen zaoštravanjem odnosa sa Albancima, dok bi pobjeda SDSM-a omogućila trenutnu političku stabilnost na uštrb makedonskog jedinstva.

Položaj Sjeverne Makedonije, u ovome trenutku, je veoma složen uslijed više faktora koji svi negativno djeluju na društvene i državne prilike unutar zemlje. Slaba ekonomija, nerješeno pitanje identiteta i polarizovano društvo su recept za građansku neposlušnost i sukobe. 

Iako je sve učinjeno, naizgled, kako bi se izbjegla sudbina Srbije i dešavanja na Kosmetu, ipostavlja se da bi Makedonija još uvijek mogla da ima svoju kosovsku krizu, možda upravo zbog članstva u NATO savezu. 

/Autor: Ljubiša Malenica, dipl. politikolog/
Napiši komentar

Komentari (0)
Najnovije
PATRIJARH IRINEJ JE USPIO DA OKUPI SVE SRBE
Predsjedavajući i srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik rekao je da je blaženopočivši patrijarh srpski Irinej prije svega bio dobar č...
REKORDNA GLOBALNA ZAGAĐENOST U GODINI KORONE
Emisija štetnih gasova koji utiču na klimatske promjene dostigla je rekordan nivo, uprkos vanrednoj situaciji koju je u svijetu izazvala pandemij...
CRNA GORA: OD SRIJEDE POLICIJSKI ČAS OD 19.00 DO 5.00 ČASOVA UJUTRO
U Crnoj Gori će od srijede, 25. novembra, biti zabranjeno napuštanje objekta stanovanja od 19.00 do 5.00 časova ujutro, a ugostiteljski i usluž...
GLASAČKI LISTIĆI U GRČKU STIGLI OSAM DANA NAKON IZBORA
Ambasador BiH u Grčkoj Milica Ristović Krstić objavila je da su tek danas stigli glasački listići za lokalne izbore u BiH, koji su održani 15...
MERIDIAN DRUGI BANER
Zavod za zaposljavanje baner
SKI centar Ravna planina
Prestige Jahorina
Baner Drugarska prica
Meridijan banercic
Hercegovacka kuca
MERIDIAN DRUGI BANER
Istočno Sarajevo
LABORATORIJA ZA TESTIRANJE NA VIRUS KORONA I NA JAHORINI
Ponedeljak, 23.11.2020.
Republika Srpska
EVO KO JE ZAISTA POBJEDNIK IZBORA U REPUBLICI SRPSKOJ
Ponedeljak, 23.11.2020.
BIH
DODIK: REPUBLIKA SRPSKA BILA JE DOM PATRIJARHA IRINEJA JEDNAKO KAO SRBIJA
Nedelja, 22.11.2020.