Ravna planina banerRavna planina baner

Svijet

Afganistan i američki podvijeni rep

01 Avgust 2021
20 min.
Afganistan i američki podvijeni rep

Piše: Ljubiša Malenica

Povlačenje američkih vojnih snaga iz Afganistana najavljeno je još u toku mandata Donalda Trampa, pod uslovom da Talibani zadovolje tačke sporazuma postignutog sa Vašingtonom, od kojih se kao najznačajnije ističu prekid saradnje sa terorističkim organizacijama, kao što je Al-Kaida, te učestvovanje u pregovorima sa afganistanskim vlastima.

Pregovori vođeni u Dohi su započeli nekoliko mjeseci prije američkih predsjedničkih izbora i djelimičnog mogu biti posmatrani kao dio Trampove predizborne kampanje. Prilikom borbe za predsjednički mandat 2016. jedno od obećanja Donalda Trampa se odnosilo upravo na povlačenje iz stranih i uzaludnih ratova te konačni povratak američkih trupa kući. Afganistan, kao sastavni dio traumatičnog iskustva Amerike vezanog uz 11. septembra 2001. godine, sam se nametnuo kao poligon na kojem bi Donald Tramp pred američkom javnošću pokazao ozbiljnost svoje namjere da ispuni ono što je obećao. Povući trupe iz Afganistana značilo bi i staviti tačku na dvadeset godina „ratovanja protiv terorizma“ koje je svoj početak imalo upravo u toj zemlji. Prosječnim Amerikancima ne bi promakla ni simbolika takvoga čina, koja bi svakako djelovala u korist samoga Trampa, čovjeka koji je okončao besmisleni rat i omogućio povratak američkih vojnika u sigurnost sopstvene zemlje.

Naravno, takvo nešto se nije desilo. Kao što smo imali priliku svjedočiti, američki predsjednički izbori 2020. su završili kao fijasko i postoji izuzetno visoke stepen sumnje, u Sjedinjenim Državama i van njih, da su izbori pokradeni. Autor je u više detalja pisao o ovim događajim u ranijem članku. Donald Tramp je izgubio, jednim djelom i sopstvenom krivicom. Kao i u slučaju obračuna sa velikim tehnološkim oligopolom, cenzurom velikih društvenih mreža, borbom protiv LGBT i transrodne ideologije, Tramp je kasnio i sa započinjanjem ozbiljnih priprema neophodnih organizovanom i postepenom povlačenju vojnih snaga. Prema raspoloživim informacijama, izjava prethodnog američkog predsjednika o povlačenju iz Afganistana je zatekla značajan dio administracije nespremnim, i štaviše, iznenađenim. U okviru prvobitnog Trampovog plana, posljednji američki vojnici su se trebali vratiti u Sjedinjene Države za nešto više od dva mjeseca, što jednostavno nije bilo izvodljivo, ako se povlačenje namjeravalo izvesti u skladu sa vojnom vještinom i logističkim zahtjevima.

Od značaja je činjenica da su čak i prije zvanične objave o povlačenju vršene određene prekompozicije snaga, kako u Afganistanu, tako i u Iraku i Siriji. Dogovor postignut između Vašingtona i Talibana se fokusirao na period od 14 mjeseci i postepeno smanjenje broja trupa. Od prvobitnih 13.000 američkih vojnika, njih nešto više od osam hiljada je trebalo ostati u zemlji nakon prve faze povlačenja, kao svojevrsni garant da vlada u Kabulu neće biti jednostavno zbačena od strane Talibana kada Amerikanci konačno napuste zemlju.

Uprkos sporom napretku pregovora, američka administracija je do januara 2021. smanjila broj vojnika na 2.500, iako je u istom period broj stranih radnika na afganistanskom tlu iznosio više od 18.000, prevashodno civila zaposlenih na pomoćnim poslovima, sa tek nešto više od 1.500 osoba zaduženih za sigurnosne poslove.

Godinu dana nakon potpisivanja sporazuma između Sjedinjenih Država i Talibana, stanje na terenu je ukazivalo na sve značajnije prisustvo talibanskih jedinica i njihovu povećanu aktivnosti i kohezivnost djelovanja. Sporost pregovora u Dohi između predstavnika afganistanskih frakcija nesumnjivo je išla u korist samih Talibana s obzirom da se datum potpunog američkog povlačenja sve više približavao, a sa njim trenutak kada će vlast u Kabulu biti ostavljena da se sama suoči sa svojim protivnicima.

Već u aprilu 2021. godine, Talibani su, prema raspoloživim podacima, kontrolisali skoro 20% teritorije Afganistana. U istom periodu, polovina zemlje je predstavljala zonu aktivnog sukoba dok su vlasti u Kabulu bile gospodar nad preostalih 30% teritorije. Najznačajniji preokret u pogledu stanja na terenu desio se u toku juna i jula kada je značajan broj spornih područija pao u ruke Talibanima koji su tako ostvarili kontrolu nad skoro 250 okruga, odnosno 85% teritorije Afganistana. Uočljivo je da talibanska dominacije na terenu dolazi paralelno sa povlačenjem stranih trupa, te nemogućnošću jedinica afganistanske vojske da se samostalno odupru napadima protivnika.

Štaviše, dosadašnji događaji ostavljaju utisak da su vladine trupe mahom nedisciplinovane, demoralisane, vođene korumpiranim kadrovima i bez stvarnih vojnih znanja i tehničkih mogućnosti da se nametnu kao stvarna prijetnja Talibanima. Činjenica da je više od hiljadu afganistanih vojnika bilo primorano da prebjegne u susjedni Tadžikistan nakon okršaja sa talibanskim snagama ilustrativan je primjer borbene gotovosti vladinih snaga. Istovremeno, Talibani su zauzeli i nekoliko graničnih prelaza, od kojih se po značaju ističu oni na granici sa Iranom i Pakistanom.

U svome martovskom izvještaju, Istraživačka služba američkog Kongresa je upozorila da su „po svim parametrima Talibani trenutno u snažnijoj vojnoj poziciji nego li u bilo kojem trenutku nakon 2001. iako su mnoga, nekada javna mjerenja, vezana uz vođenje rata postala povjerljiva ili se više ne sprovode“.

Uopštenog gledano, rat u Afganistanu je, iz ovoga ili onoga razloga, bio obilježen značajnim poteškoćama u svim svojim fazama, te je mnogo ranije bio viđen od strane određenog broja visokih američkih zvaničnika kao rat u kojem je nemoguće ostvariti pobjedu. Naime, u toku 2019. godine Vašington Poust je nakon trogodišnje pravne bitke sa američkim vlastima uspio da putem Zakona o slobodi informacija pred javnost iznese više od 2.000 stranica različitih izvještaja, intervjua i svjedočenja koja nesumnjivo ukazuju da su visoki američki vojni zvaničnici duži niz godina lagali američku javnost o razvoju stanja u Afganistanu, iznoseći informacije u potpunosti suprotne sa stvarnim dešavanjima. Štaviše, visoki vojni oficiri, te njihove civilne kolege, su bili upoznati sa činjenicom da sukob sa Talibanima vremenom postaje rat koji nije moguće dobiti.

Sama dokumentacija je nastala kao proizvod saveznog projekta koji je imao za cilj prepoznati osnovne uzroke neuspjeha najdužeg ratnog sukoba u američkoj istoriji. Citirajući dio članka Krega Vitloka, Politiko ističe kako Afganistanski papiri (Afghanistan Papers) predstavljaju „povjerljivu riznicu vladinih dokumeta, u posjedu Vašington Poust-a, koji otkrivaju neuspjeh zvaničnika Sjedinjenih Država da iznesu istinu o ratu u Afganistanu tokom čitave osamnaestogodišnje kampanje, radije dajući uljepšane i lažne izjave te skrivajući neupitne dokaze da se rat nije mogao dobiti“.

Skoro deceniju ranije Vikiliks je na svojoj stranici objavio više od 90.000 dokumenata, poznatih kao Afganistanski ratni dnevnik (Afghan War Diary), koji su zapravo predstavljali skup internih američkih vojnih izvještaja o stanju u Afganistanu. Dokumenti, vezani za period od januara 2004. do decembra 2009. su sadržavali detaljne podatke o osvjetljivim temama kao što su bili brojni neprijavljeni slučajevi ubijanja civila od strane koalicionih vojnika, mnoštvo incidenata prijateljske vatre između jedinice afganistanske vojske, policije, međunarodnih jedinica te trupa Sjedinjenih Država, saradnja Irana i Pakistana sa Talibanima te dopremanje opreme, municije i oružija od strane ovih država talibanskim jedinicama, napadi Talibana na civile, iznajmljivanje djece u svrhe seksualnog iskorištavanja od strane pripadnika američke misije, te drugih tema inače nedostupnih javnosti.

Stradanje civila od strane koalicionih snaga je u jednom trenutku dostiglo tu mjeru da je čak i tadašnji prozapadni predsjednik Afganistana Hamid Karzaji izjavio da „su za Sjedinjene Države afganistanski život jeftini“.

Kada se uzme u obzir sve navedeno u nekoliko prethodnih pasusa, naglo napredovanje Talibana ne iznenađuje, niti pak iznenađuje činjenica da talibansko vođstvo i borci u američkom povlačenju vide svoju pobjedu i poraz Vašingtona.

Autor je u jednom od svojih ranijih članaka više pažnje obratio na sve američke neuspjehe tokom dvije decenije ratovanja u Afganistanu, a koji se odnose na ključna polja položaja i standarda civilnog stanovništva, broja smrtno stradalih civila u borbama, uspostavljanje kvalitetnog sistema obrazovanja te osnivanje i jačanje privredne i industrijske baze koja bi služila za dalji razvoj afganistanskog društva i infrastrukture.

Ilustrativan primjer američkog odnosa prema lokalnim strukturama vlasti može se pronaći u načinu na koji su američki trupe napustile najveći vojni aerodrom u zemlji. Naime, početkom jula 2021. oficiri afganistanske vojske u prestonici su bili zbunjeni nedostatkom aktivnosti u vojnoj bazi Bagram, instalaciji koja je dvije decenije služila kao čvorište svim operacijama američkih i savezničkih trupa. Dva sata nakon što je bazu napustio i posljednji američki vojnik, afganistansko vojno vođstvo je i konačno dobilo potvrdu od američkih kolega koji su se u datom trenu već nalazili na kabulskom aerodromu. Prvi afganistanski vojnici koji su stigli u bazu pronašli su „preduzetne“ pljačkaše duboko zaokupljene krađom silnog materijala i opreme ostavljene od strane Amerikanaca.

Ovakvo ponašanje jedne od najvećih globalnih sila, koja još uvijek samu sebe vidi kao najsnažniju državu na svjetu, je u najmanju ruku sramotno i nerazumljivo. Medijski skandal koji je ovaj događaj stvorio nisu obradile samo ruske i kineske medijske organizacije već i značajn broj najpoznatijih zapadnih medijskih kuća.

Slučajevi drastičniji nego li ovaj dešavali su se i ranije, s tom razlikom da su u većini slučajeva ostajali sakriveni od američke i svjetske javnosti. Ranije spomenuti Afganistanski ratni dnevnik navodi detalje događaja poznatog kao Šinvarski masakr koji se dogodio 2007. godine kada je kolona od nekoliko američkih vojnih vozila napadnuta. Bombaš samoubica, koristeći se civilnim autom, uspio je da se sudari sa jednim od vozila iz kolone prilikom čega je povrijeđen američki marinac. Reagujući pod uticajem panike, preostali marinci su hitro utekli sa mjesta napada otvarajući vatru na sve oko sebe, pri čemu su pucali na djevojke koje su radile u polju, starce pored puta, vozače na cesti i druge slučajne prolaznike. Konačni rezultat američke panike bilo je devetnaest mrtvih i više od pedeset ranjenih afganistanskih civila. Niti jedan od američkih marinaca nije osuđeni niti pronađen krivim za dešavanja tokom ovoga događaja.

Svima je nesumnjivo već dugo vremena jasno da ovo nisu izolovani slučajevi te da je američki rat u Afganistanu još u svojoj prvoj deceniji degenerisao u asimetrično ratovanje Talibana protiv tehnološki superiornih no u djestvu ograničenih zapadnih trupa.

Inteziviranje američkog povlačenja, koje bi trebalo da se završi do 31. avgusta ove godine, dovelo je do nastanka nekoliko viđenja američke motivacije i razloga za ovako naglo napuštanje rata na koji su potrošene milijarde dolara i dvije decenije borbenih operacija. S jedne strane se nalaze oni koji u odlasku američkih trupa vide nesumnjivi poraz Sjedinjenih Država i konačni trijumf Talibana, te se ne libe porediti trenutna dešavanja u Afganistanu sa američkim napuštanjem Vijetnama sedamdesetih godina prošloga vijeka. S druge strane su osobe koje zastupaju gledište da je trenutno američko povlačenje samo dio šire igre Vašingtona koja ima za mogući cilj namjernu destabilizaciju Afganistana što bi dovelo do destabilizacije Srednje Azije čime bi se naškodilo interesima kako Kine tako i Rusije, obje u neposrednoj blizini centralnoazijskih država i samoga Kabula.

Uprkos tome što se čini manje vjerovatno, drugo viđenje ne smije biti odbačeno kao neosnovano, naprotiv, nesumnjivo je da bi Sjedinjene Države bile rade ostaviti geopolitički haos Moskvi i Pekingu tako slabeći oba svoja velika rivala, posebno sada kada je imperija daleko od onoga što je nekada bila. Da je Vašington odlučio povući svoje trupe iz Afganistana prije dvadeset godina, na vrhuncu američke ideološke, ekonomske i vojne moći, kada afganistanska pustinja još nije progutala hiljade američkih života i milijarde dolara, onda bi mogli govoriti o namjernom izazivanju haosa, putem pretvaranja Afganistana u propalu državu, kao primarnom razlogu takvog američkog djelovanja. Štaviše, početkom ovoga vijeka i Ruska Federacija i Kina su bile daleko slabije nego li danas i Afganistan zahvaćen haosom je mogao ostaviti dalekosežnije posljedice na obje države prije dvije decenije nego li danas.

Trenutno je konstalacija odnosa u mnogome drugačija. Bez sumnje je da će Vašington pokušati da očuva svoje mreže agenata na terenu, no već sada vidimo aktivnosti američke administracije koje se odnose na evakuaciju Afganistanaca koji su radili kao prevodioci za američke i NATO trupe, a koje strahuju od Talibana upravo zbog svoje povezanosti sa okupacionim snagama. Prema nekim izvorima, ukupan broj osoba koje bi trebale da dobiju azil u Sjedinjenim Državama iznosi više od 100.000.

Ako je suditi po ovakvom razvoju situacije, Sjedinjene Države neće moći računati na otvoreno djelovanje zastupnika američkih interesa koji se obično kriju ispod termina civilnog društva, već eventualno na klasične operacije obavještajnih službi. Ne treba smetnuti s uma ni važnu činjenicu da se stanje unutar same Amerike značajno promjenilo, sa posebnim naglaskom na posljednje četiri godine. U tom kratkom vremenskom periodu imali smo priliku gledati po ulicama američkih gradova divljanje slično onome koje se može uočiti u državama na rubu građanskoga rata. Samo američko društvo je danas u mnogo većoj mjeri podjeljeno i stiče se utisak da je dati rascjep fatalan s obzirom da vrijednosti kojima se vode dvije polovine skoro pa da nemaju dodirnih tačaka.

Cenzura velikih tehnoloških kompanija je sveprisutna i doseže tako drastične stepene da se privatne korporacije ne libe cenzurisati izabranog predsjednika SAD-a kao i sve one koji ga podržavaju. Rasizam protiv bjelačke populacije se krije pod floskulama afirmativne akcije i borbe za jednakost dok se LGBT i transrodna ideologija na silu serviraju u osnovnim školama, bibliotekama i obdaništima. Otrovna ideološka mješavina feminizma, manjinskih prava, političke korektnosti i totalitarizma vremenom se raširila širom američke administracije, kako civilne tako i vojne, dovodeći u pitanje njeno ispravno funkcionisanje zarad ideološke podobnosti.

Ilustrativan primjer nazadovanja u vojnim snagama Sjedinjenih Država nudi izvještaj posvećen stanju u američkoj mornarici, nastao na zahtjev četiri republikanska predstavnika u Kongresu, objavljen u julu 2021. godine. Povod za nastanak ovoga dokumenta bio je niz incidenata koji su uključivali gubitak opreme i ljudskih života u relativno kratkom vremenu. Gubitak USS Bonom Rišard zbog požara, sudar razarača USS Džon Mekejn sa naftnim tankerom prilikog čega je nastradalo deset mornara, sudar razarača USS Ficdžerald sa filipinskim trgovačkim brodom Kristal kada je stradalo 7 američkih mornara, predaja dva manja plovila američke mornarice vojnim brodovima Irana u Persijskom moru su samo najpoznatiji incidenti koji su uticali na nastanaka novoga izvještaj.

Na dvadeset pet stranica dokumenta nazvanog „Izvještaj o borbenoj kulturi površinske mornarice Sjedinjenih Država“ jasno su predstavljeni razlozi za sve niži stepen borbene gotovosti američke flote. Kao najkritičniji problemi ističu se sve manji fokus visokog oficirskog kadra mornarice na pomorsku borbu, dominantan i paralizujući mentalitet karijere bez grešaka, nedovoljna ulaganja u obuku mornaričkih oficira za površinsko ratovanje, loše organizovani i izvedeni programi održavanja i popravke površinskih brodova, sve prisutnija kultura mikromenadžmenta koja sputava sposobnost kapetana da samostalno djeluju u ključnim momentima te negativna preosjetljivost na medijsku kulturu.

Da problem nije samo u američkoj floti ukazuju znaci ideološke transformacije unutar oficirskog kadra armije i vazduhoplovstva koji su postali uočljivi do te mjere da je jedan od najpoznatijih američkih novinara sadašnjice, Taker Karlson, otvoreno kritikovao i ismijavao američki vojni vrh nakon što je Pentagon odlučio da promjeni standarde na osnovu kojih je američka vojska do sada funkcionisala, zamjenivši ih sa setom politika preporučenih od strane vojnoga Odbora za raznolikosti i inkluziju.

Karlson se nije zaustavio na kritici Pentagona već se u jednom od svojih ranijih programa podrugljivo osvrnuo na činjenicu da je Bajden javno promovisao uvođenje novih pilotskih odjela namjenjenih trudnicama. To što se jedan novinar izrugivao političaru je zanemarljiva pojava koja se dešava na dnevnoj osnovi, proizvodnja pilotskih odjela za trudne žene je nešto sasvim drugo i može poslužiti kao pokazatelj pravca u kojem se kreću vojne snage Sjedinjenih Država.

Istovremeno sa svim društvenim problemima koje smo ranije pobrojali, Sjedinjene Države se suočavaju sa ekonomskim poteškoćama koje su proizvod ekstremnih mjera karantina u toku pandemije te činjenice da je u prethodnih dvanaest mjeseci odštampano 40% od ukupne sume dolara u postojanju. Ovo je bio jedan od uzroka pojave stope inflacije koja nije viđena od velike ekonomske krize iz 2008. godine. U maju, inflacija je iznosila 5% dok je u junu zabilježen porast na 5.40%. Poskupljenje osnovnih potrepština kao što su gorivo i hrana mogu izvršiti samo dodatni pritisak na američki društvo kakvo je ono trenutno.

S druge strane, stiče se utisak da situacija u samome Afganistanu sve više ide na ruku Talibana, posebno kada se uzme u obzir da se borbene operacije protiv vladinih jedinica nastavljaju istovremeno sa, po svemu sudeći, neuspješnim pregovorima koji se i dalje vode između talibanskih predstavnika i izaslanika vlasti u Kabulu. Jedini odgovor na razvoj situacije od strane Vašingtona, Evropske Unije i njihovih satelita je bio jalovi poziv talibanskom vođstvu da zaustavi svoju ofanzivu i položi oružije, što se može protumačiti kao potpuna razvedenost od stvarnosti ili pak komični pokušaj očuvanja nekog stepena značaja u situaciji koja je davno izmakla kontroli.

Iako apeli Zapada nemaju željeni učinak te dijalog u Dohi stoji na mrtvoj tački, diplomatske aktivnosti sa centrom u Moskvi ukazuju da je u značajnoj mjeri Ruska Federacija postala svojevrsni posrednik između zarađenih strana u Afganistanu. Štaviše, talibanska delegacija koje je početkom jula stigla u rusku prestonicu jasno je stavila do znanja sagovornicima iz Rusije da Talibani neće dozvoliti bilo kome da teritoriju Afganistana koristi za napad na Rusiju ili susjedne države.

Prilikom razgovora između dvije strane, pitanja od najvišeg značaja za Moskvu su se odnosila na onemogućavanje proizvodnje narkotika unutar samoga Afganistana, borbu protiv islamskih terorističkih organizacija kao što je Al-Kaida i Islamska Država, te sprečavanje prenošenja vojnih operacija na susjedne države, od kojih se posebno ističu Tadžikistan i Uzbekistan, sa čime se talibanska delegacija u potpunosti složila, ponovno istaknuvši da talibansko vođstvo nema namjeru sarađivati sa teroristima niti postati mogući izvor prijetnje po svoje susjede.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je na konferenciji održanoj 9. jula istakao da Rusija neće preduzimati nikakve mjere sem u slučaju da dešavanja u Afganistanu dovedu u pitanje sigurnost teritorije Ruske Federacije ili njenih centraloazijskih saveznika. Ovaj stav, nekoliko puta ponovljen, predstavlja samo dio strategije Moskve prema Afganistanu. Drugi dio se ogleda u vojnim vježbama Rusije, Tadžikistana i Uzbekistana najavljenim za početak avgusta. Istovremeno, Rusija osnažuje svoje vojno prisustvo u dvijema bivšim sovjetskim republikama raspoređivanjem dodatnih snaga u okviru svoje baze u Tadžikistanu te slanjem oklopnih jedinica u blizinu afganistanske granice gdje će održati avgustovski vojni manevri.

Najveća vojna vježba u istoriji Tadžikistana, u kojoj je učestvovalo više 100.000 regularnih vojnika i 130.000 aktiviranih rezervista organizovana je kao odgovor na nedavni porast borbenih operacija. Paralelno sa eskalacijom sukoba u Afganistanu umnoženi su diplomatski kontakti između Rusije i Uzbekistana, dok su predsjednici Tadžikistana i Uzbekistana u javnim nastupima istakli da njihove vojne snage neće biti korištene za djelovanje na trenutno stanje u susjednom Afganistanu već isključivo za potrebe odbrane teritorije njihovih zemalja.

Sve ove aktivnosti i diplomatski potezi se mogu prevesti u jednostavnu poruku koja bi trebala biti sasvim jasna talibanskom vođstvu. Iz perspektive Moskve, njenih centralnoazijskih saveznika, te Pekinga, dešavanja unutar Afganistana su unutrašnja stvar dotične države. Niti jedna od navedenih država nema namjeru vojno djelovati protiv Talibana osim u slučaju da sami Talibani ne započnu vojne operacije protiv susjednih zemalja, otvoreno ili putem terorističkih napada. Iako pozivi na političko rješenje krize dolaze kako sa Istoka tako i Zapada, stav susjednih zemalja upućuje na zaključak da vlada u Kabulu može računati na direktnu vojnu pomoć samo od svojih zapadnih saveznika koji, po svemu sudeći, imaju sve manje apetita za afganistansku avanturu.

Diplomatske aktivnosti Talibana nisu bile ograničene na pregovore u Moskvi već su zahvatile i Iran u kojem su talibanski predstavnici istakli istu posvećenost očuvanju stabilne granice i onemogućavanju prelivanja sukoba iz Afganistana na teritoriju Teherana. S druge strane, talibansko vođstvo je jasno upozorilo Tursku protiv produžavanja prisustva njenih trupa u zemlji nakon što se Amerikanci povuku. Istovremeno, odnosi između Afganistana i Kine ulaze u novu fazu, kako zbog promjene na samome terenu tako i zbog značaja koje Afganistan ima za kineski megaprojekat Pojas i put. Sami Talibani su nedavno, prilikom jedne od svojih konferencija za novinare, istakli da vide Kinu kao prijatelja Afganistana te su pozvali Peking da ulaže u projekte unutar zemlje, istovremeno se obavezujući da neće pružati utočište osobama koje kineske vlasti vide kao ujgurske ekstremiste te da će osigurati sigurnosti kineskih radnika i ulaganja.

U interesu same Kine je stabilan Afganistan koji je vremenom moguće integrisati u različiti evroazijske strukture, te koji je zainteresovan za ekonomske projekte i saradnju. Prilikom junskog susreta trilateralnog dijaloga kineskih, afganistanskih i pakistanskih ministara vanjskih poslova, ministar spoljnih poslova Kine, Vang Ji je istakao pet tačaka čije će sprovođenje pozitivno uticati na stabilizaciju i pomirenje u Afganistanu.

Među Jiovih pet prijedloga pronašao se i onaj koji insistira na uključenju Talibana u primarne političke tokove, punu podršku Afganistanu od strane međunarodno zajednice, sa posebnim naglaskom na zemlje susjede, te jačanje iskrene saradanje između Kine, Pakistana i Afganistana. Sa svoje strane, talibanski glasnogovornici, osvrnuvši se na dešavanja u Ksinđangu, su istakli da su zabirnuti zbog tlačenja muslimana, no da se neće mješati u unutrašnja pitanja Kine.

Kao što se može uočiti, trenutna dešavanja u Afganistanu idu na ruku država zainteresovanih za stabilizaciju situacije i onemogućavanje širenja sukoba i ekstremističkih grupa. Talibanima, koji po svemu sudeći, u svojim rukama drže većinu teritorije zemlje ne treba repriza posljednjih četrdeset godina. Naprotiv, uspješna saradnja sa Rusijom i Kinom bi samo utvrdila njihovu vlastu među lokalnom populacijom te ih predstavila kao pouzdane političke aktere kako Moskvi i Pekingu, tako i ostalim centralnoazijskim zemljama.

Kao i Srbija na Balkanu, Afganistan ima ulogu geopolitičke raskrsnice smještene u centar azijskog kontinenta, što predstavlja izvor i pogodnosti i problema. Sama činjenica da je talibansko vođstvo odlučilo preduzeti značajne diplomatske korake kako bi uvjerilo okolne zemlje u svoje dobrosusjedske namjere već govori u prilog tezi da trenutni talibanski pokret nije po svemu identičan svome prethodniku od prije dvadeset godina.

Iako ne treba smetnuti s uma da Moskva i Peking imaju svoje interese na centralnoazijskom prostoru, nastup Rusije i Kine je daleko od aktivnosti Sjedinjenih Država, čiji jedini stvarni uspjeh u Afganistanu, čini se, jeste povećana proizvodnja i izvoz narkotika koji imaju svima poznat negativan uticaj na društva širom Azije, Evrope i Sjeverne Amerike.

Bez obzira na razloge američkog povlačenja, jasno je da se Afganistan, isto kao i Bosna i Hercegovina, može predstaviti kao primjer uspješne američke vanjske politike jedino u krugovima američke elite. Prisustvo američkih trupa i prateće infrastrukture, vojne i obavještajne, više decenija je predstavljalo problem kako za Moskvu tako i za Peking, posebno kada se uzmu u obzir sve lošiji odnosi između ove dvije sile i kolektivnog Zapada. Odlazak Amerikanaca i njihovih saveznika pruža odličnu priliku za integrisanje Kabula u okvire evroazijskih projekata čime se istovremeno umanjuju opasnosti po Rusku Federaciju i Kinu od terorističkih organizacija, onemogućava stepen američkog uplitanja i uticaja na Centralnu Aziju koji je bio dosegnut fizičkim prisustvom američkih trupa, te se otvara prostor stabilizaciji i infrastrukturnom razvoju Afganistana u skladu sa evroazijskim interesnim smjernicama, ne atlantskim. Neprirodna situacija iz posljednje dvije decenije, oličena u činjenici da je djelimičnu kontrolu nad Afganistanom imala jedna neevroazijska sila se privodi kraju.

Iako treba sačekati i konačni odlazak američkih trupa kako bi se situacija na terenu u potpunosti mogli sagledati, stiče se utisak da je trenutno stanje u Afganistanu samo odraz šireg procesa opadanja zapadne moći i dominantnog položaja u svijetu. Prema pisanju zapadnih izvora, do kraja ove godine priroda američke misije u Iraku bi trebala da se promjeni, te da se ograniči na obuku iračkih snaga i borbu protiv ostataka ISIL-a. Neki analitičari u ovome već vide prve korake ka konačnom povlačenju američkih trupa iz ove bliskoistočne zemlje, posebno u svjetlu učestalih poziva šiitskih vođa, iz samoga Iraka, za takvim postupkom.

Bez obzira na buduće poteze Vašingtona i dalji razvoj situacije, trenutak, pozadina i način na koji se povlačenje američkih trupa iz Afganistana odvija niti upućuje na pobjedu niti na ponašanje velike države i prve vojne sile. Vakuum koji nastaje će svakako popuniti Rusija i Kina, čije ponašanje je do sada ukazivalo na voljnost za saradnju te uzmanje u obzir interesa afganistanskih političkih aktera sve dok ti isti akteri imaju razumjevanja za crvene linije Moskve i Pekinga. Nesumnjivo su ove dvije evroazijske sile, u ovome trenutku, faktor stabilnosti na prostoru Srednje Azije. Krajnja ironija čitave sage američkog povlačenja je da će čak i trenutne vlasti u Kabulu, ako se održe nakon odlaska Amerikanaca, svoju sigurnost više dugovati diplomatskim naporima Kine i Rusije nego li pokroviteljima sa Zapada.

Povezani članci

Masovno hapšenje u Australiji na protestima protiv karantina

Oko 700 ljudi uspjelo je da se okupi u dijelovima Melburna, dok je 2.000 policajaca obezbjedilo da ne uđu u centar grada. Australijska policija uhapsila je u subotu 235 ljudi u Melburnu i 32 u Sidneju, na nedozvoljenim skupovima protiv karantina i “mjera” uvedenih zbog pandemije virusa korona, dok je nekoliko policajaca povrijeđenoj u sukobima […]

Rusija: Uspješno testiran presretač projektila

 Vazdušno-kosmičke snage Ruske Federacije uspješno su testirale novi presretač projektila, rečeno je medijima u ruskom Ministarstvu odbrane. Iz Ministarstva je saopšeno da je borbena posada Jedinice za protivvazdušnu i raketnu odbranu Vazdušno-kosmičkih snaga Ruske Federacije izvršila testiranje na poligonu Sari-Šagan. Komandant Jedinice general-major Sergej Grabčuk izjavio je da su testovi potvrdili očekivane parametre projektila. “Novi […]