Ravna planina banerRavna planina baner

Intervju

Barać: Bog me ostavlja da živim da bih svjedočila o strahotama u NDH

29 Septembar 2023
6 min.
Barać: Bog me ostavlja da živim da bih svjedočila o strahotama u NDH

Marija Barać /90/, koja je kao dijete preživjela strahote logora Stara Gradiška i Zavoda za gluvonijemu djecu u Zagrebu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, govori za Srnu da, iako se ponekad pita zašto je Bog kažnjava da tako dugo živi, misli da je to zbog toga da bi se sjećala i svjedočila o strahotama koje je preživjela.

Baraćeva navodi da, na osnovu svjedočenja druge djece i podudarnosti koje prate njeno i njihovo izbavljenje, pretpostavlja da je spasena u akciji Diane Budisavljević, ali još čeka potvrdu za to.

“Oni koji su nas izbavili, a ne sećam se lica tih ljudi, znali su tačne adrese na kojima se nalaze naše majke i tamo su nas odveli. Mene je moja mama Dragica dočekala na kolodvoru u Okučanima i odvela u Rajinovac, gde je bila raspoređena da služi u jednu hrvatsku porodicu. Tako sam se izbavila logora i kada pričam svojoj deci ja kažem – to je morala ta Diana da učini. Pretpostavljam da jeste”, priča Marija.

“DAJ KRUVA!”

Zloglasna Stara Gradiška bila je prvi logor u koji je Baraćeva kao sedmogodišnja djevojčica dovedena iz rodnog Maljevca u blizini Velike Kladuše, na samoj granici današnje BiH i Hrvatske i zbjegova u Petrovoj gori.

Žene, stari ljudi i djeca su iz Vojnića, koji je bio sabirni centar, u julu 1942. godine po paklenoj vrućini prebačeni stočnim vagonima, a zajedno sa živim, budućim logorašima prevezeni su i poklani i masakrirani Srbi.

“Usput su u naš voz natovarili oskrnavljene ljude, nekome fali dojka, nekom ruka, nekom noga. Bačeni su krvavi po našim stvarima, po ćebadi i suđu koje su majke u zavežljajima nosile u zbeg da nešto jadne skuvaju od trave. Mislili smo da idemo u smrt i mnogi su i otišli u smrt”, govori Baraćeva.

Prema njenim riječima, u Staroj Gradišci su ljudi neprestano umirali i iz kruga logora iznošeni na nosilima od jutra do mraka, a dok su umirali mnogi su vikali: “Daj kruva!”.

“Bilo je neko brdašce u krugu logora i mi deca smo se penjali na njega i gledali Savu. I tu Sava teče, a teku i ljudi, žene, deca rekom kao balvani. To je bilo strašno”, sjeća se Baraćeva.

NJu je, kada je sa drugom djecom na krompirištu ubrala i htjela da pojede struk bokvice, bajonetom u preponu ubo jedan ustaša, a potom joj posjekao stomak.

“To je mama moja, sa oproštenjem, zalivala mokraćom. Nije znala šta će i kako da mi pomogne, a zaraslo je ipak. Bila sam mlada”, kaže Marija.

U zatvorskom krugu bilo je i jedno stablo višnje na koju su se penjali dječaci kako bi ubrali list i ugasili žeđ i glad žvaćući ga.

“Odozdo ih je čuvar nabadao bajonetom i kako ih je nabadao oni su samo padali dole. Moj brat je bio među njima, ali je srećom pobegao”, priča Baraćeva.

POKATOLIČAVANJE DJECE

Marija, njena majka, baka, jedanaestogodišnja tetka i brat su iz Stare Gradiške odvedeni u Maribor jer je bilo predviđeno da budu deportovani za NJemačku, ali su zbog velike zaraze žene vraćene u Zagreb, gdje su djeca odvojena i odvedena u “Zavod za gluhonijemu djecu”, u kojem su bila zlostavljana.

“Svašta je bilo. Još su nam u logoru davali male hlepčiće od proje u kojima je bila živa soda i kada smo došli u Zagreb svi smo počeli da krvarimo, imali smo krvavu stolicu. Lekari su nas, istina, lečili, ali smo bili iscrpljeni. Ma, kažu časne sestre su fine, a one su nas zlostavljale. Svako jutro su nas vukle za kosu, za uši i udarale”, svjedoči Baraćeva.

Djeca, koja su masovno bila nasilno pokatoličena još u rodnim selima morala su ujutru, dok im se ne kaže da ustanu, klečati na zemlji i govoriti molitvu “Oče naš” na hrvatskom.

“Svako jutro sam ga molila, a sada sam zaboravila. Zlostavljale su nas. Kažu da su bile dobre. Nisu bile dobre! Ja uvek kažem da nisu bile dobre. Dok sam bila u Zagrebu tamo je bilo više od 100 dece. Mi smo po podrumima ležali dok nisu došli da nas odvoje”, kaže Baraćeva.

U zagrebačkom Zavodu za gluvonijemu djecu odvajali su djecu do osam godina od onih starijih.

“Imala sam samo sedam godina, ali me je tetka Nada, koja je imala 11, ukrala i pridružila grupi starijih. Za tu manju decu nikada više ništa nisam čula. Iz Zagreba smo vozom otišli u Okučane. Neko nas je vodio. Ne znamo ko. Pretpostavljam da su nas Dianini ljudi vratili majkama. Znali su gde su majke i ko kome pripada”, priča Baraćeva.

Zahvaljujući snalažljivosti majke Dragice i dobroti hrvatskog domaćina koji im je dopustio da pobjegnu, Marija, njena baka Sofija i tetka Nada su iz Okučana pobjegle u Irig, gdje su dočekale oslobođenje. Kasnije su im se pridružila i Marijina braća – Nikola, koji je kao jedanaestogodišnjak odveden u NJemačku, i Petar, koji je kao maloljetan pobjegao u partizane.

Marijin otac Stanko ubijen je prije izbjeglištva i logora. On je, kada su ga komšije – muslimanske ustaše povele ka rovovima gdje je potom ubijen čekićem u glavu, zavjetovao suprugu Dragicu da mu sačuva djecu.

“Kao da je juče bilo. Kada su ga poveli rekao je: `Dragice, čuvaj moju decu`. Imao je samo 33 godine. Slušala sam da je tu ubijeno 600 Srba. Odveli su ih na rovove koji su tu bili još od Prvog rata i čekićem u glavu, maljevima sve poubijali. Iz porodice moje bake ubijeno je 14”, svjedoči Baraćeva i ističe da je majka sve učinila da očev zavjet ispuni i da ih sačuva.

“ODMAH SU POTONULE”

Ona naglašava da su joj od slika u logoru još strašnija sjećanja na srpske majke koje su na putu ka logoru morale ostavljati svoju djecu.

“Naša komšinica Cvjeta je bila udovica i u logor je pošla sa sedmoro dece. Dve kćerkice LJuba i Kata, bliznakinje od sedam godina bile su malo falične u hodu i stalno su zaostajale. Kada smo prelazili reku Glinu majka ih je pustila niz vodu i još jedno muško dete od pet godina. NJih dve su odmah potonule i nisu više izlazile, a mali je isplivao, zakačio se za vrbu i doviknuo majci: `Mama, neću se ovde kupati!`. Tada je njegova sestrica od 11 godina ušla u vodu, uzela ga u naramak i iznela, međutim, nije preživeo, umro je u logoru”, priča Marija.

Marija se sjeća da je, gledajući tu scenu, pitala majku: “Je l` me nećeš baciti?”, na šta joj je majka odgovorila: “Ako tebe bacim i ja idem za tobom”.

“Meni je to bilo dovoljno. Verovala sam joj i ta čvrsta vera me je očuvala sve do sad”, kaže Marija.

SRNA

Povezani članci

Đurević: Nakon nestabilnog perioda, opština funkcioniše besprijekorno

Nakon turbulentnog perioda počev od pandemije virusa korona, privremenog finansiranja do skupštinske nestabilnosti opština Višegrad trenutno je funkcionalna lokalna zajednica u kojoj se velika pažnja posvećuje pronatalitetnoj politici, poljoprivredi, ali i kulturi i sportu. Ove godine su obilježeni veliki jubileji, 70 godina postojanja Narodne biblioteke i Doma kulture, a opština je bila i jedan od […]

Cicović: Rukovodstvo i narod Srbije skoro identično razumiju položaj Srpske

Šef Predstavništva Republike Srpske u Srbiji Mlađen Cicović izjavio je da je zadovoljan radom Predstavništva u odlazećoj godini, da Srpska i Srbija nisu imale nikad bolje odnose na svim nivoima, te za iduću godinu najavio novi projekat “Zavičajni klub”. Cicović je istakao da se sa dosta argumenata može reći da je skoro identično razumijevanje položaja […]