Marija Barać /90/, koja je kao dijete preživjela strahote logora Stara Gradiška i Zavoda za gluvonijemu djecu u Zagrebu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, govori za Srnu da, iako se ponekad pita zašto je Bog kažnjava da tako dugo živi, misli da je to zbog toga da bi se sjećala i svjedočila o strahotama koje je preživjela.
Baraćeva navodi da, na osnovu svjedočenja druge djece i podudarnosti koje prate njeno i njihovo izbavljenje, pretpostavlja da je spasena u akciji Diane Budisavljević, ali još čeka potvrdu za to.
“Oni koji su nas izbavili, a ne sećam se lica tih ljudi, znali su tačne adrese na kojima se nalaze naše majke i tamo su nas odveli. Mene je moja mama Dragica dočekala na kolodvoru u Okučanima i odvela u Rajinovac, gde je bila raspoređena da služi u jednu hrvatsku porodicu. Tako sam se izbavila logora i kada pričam svojoj deci ja kažem – to je morala ta Diana da učini. Pretpostavljam da jeste”, priča Marija.
“DAJ KRUVA!”
Zloglasna Stara Gradiška bila je prvi logor u koji je Baraćeva kao sedmogodišnja djevojčica dovedena iz rodnog Maljevca u blizini Velike Kladuše, na samoj granici današnje BiH i Hrvatske i zbjegova u Petrovoj gori.
Žene, stari ljudi i djeca su iz Vojnića, koji je bio sabirni centar, u julu 1942. godine po paklenoj vrućini prebačeni stočnim vagonima, a zajedno sa živim, budućim logorašima prevezeni su i poklani i masakrirani Srbi.
“Usput su u naš voz natovarili oskrnavljene ljude, nekome fali dojka, nekom ruka, nekom noga. Bačeni su krvavi po našim stvarima, po ćebadi i suđu koje su majke u zavežljajima nosile u zbeg da nešto jadne skuvaju od trave. Mislili smo da idemo u smrt i mnogi su i otišli u smrt”, govori Baraćeva.
Prema njenim riječima, u Staroj Gradišci su ljudi neprestano umirali i iz kruga logora iznošeni na nosilima od jutra do mraka, a dok su umirali mnogi su vikali: “Daj kruva!”.
“Bilo je neko brdašce u krugu logora i mi deca smo se penjali na njega i gledali Savu. I tu Sava teče, a teku i ljudi, žene, deca rekom kao balvani. To je bilo strašno”, sjeća se Baraćeva.
NJu je, kada je sa drugom djecom na krompirištu ubrala i htjela da pojede struk bokvice, bajonetom u preponu ubo jedan ustaša, a potom joj posjekao stomak.
“To je mama moja, sa oproštenjem, zalivala mokraćom. Nije znala šta će i kako da mi pomogne, a zaraslo je ipak. Bila sam mlada”, kaže Marija.
U zatvorskom krugu bilo je i jedno stablo višnje na koju su se penjali dječaci kako bi ubrali list i ugasili žeđ i glad žvaćući ga.
“Odozdo ih je čuvar nabadao bajonetom i kako ih je nabadao oni su samo padali dole. Moj brat je bio među njima, ali je srećom pobegao”, priča Baraćeva.
POKATOLIČAVANJE DJECE
Marija, njena majka, baka, jedanaestogodišnja tetka i brat su iz Stare Gradiške odvedeni u Maribor jer je bilo predviđeno da budu deportovani za NJemačku, ali su zbog velike zaraze žene vraćene u Zagreb, gdje su djeca odvojena i odvedena u “Zavod za gluhonijemu djecu”, u kojem su bila zlostavljana.
“Svašta je bilo. Još su nam u logoru davali male hlepčiće od proje u kojima je bila živa soda i kada smo došli u Zagreb svi smo počeli da krvarimo, imali smo krvavu stolicu. Lekari su nas, istina, lečili, ali smo bili iscrpljeni. Ma, kažu časne sestre su fine, a one su nas zlostavljale. Svako jutro su nas vukle za kosu, za uši i udarale”, svjedoči Baraćeva.
Djeca, koja su masovno bila nasilno pokatoličena još u rodnim selima morala su ujutru, dok im se ne kaže da ustanu, klečati na zemlji i govoriti molitvu “Oče naš” na hrvatskom.
“Svako jutro sam ga molila, a sada sam zaboravila. Zlostavljale su nas. Kažu da su bile dobre. Nisu bile dobre! Ja uvek kažem da nisu bile dobre. Dok sam bila u Zagrebu tamo je bilo više od 100 dece. Mi smo po podrumima ležali dok nisu došli da nas odvoje”, kaže Baraćeva.
U zagrebačkom Zavodu za gluvonijemu djecu odvajali su djecu do osam godina od onih starijih.
“Imala sam samo sedam godina, ali me je tetka Nada, koja je imala 11, ukrala i pridružila grupi starijih. Za tu manju decu nikada više ništa nisam čula. Iz Zagreba smo vozom otišli u Okučane. Neko nas je vodio. Ne znamo ko. Pretpostavljam da su nas Dianini ljudi vratili majkama. Znali su gde su majke i ko kome pripada”, priča Baraćeva.
Zahvaljujući snalažljivosti majke Dragice i dobroti hrvatskog domaćina koji im je dopustio da pobjegnu, Marija, njena baka Sofija i tetka Nada su iz Okučana pobjegle u Irig, gdje su dočekale oslobođenje. Kasnije su im se pridružila i Marijina braća – Nikola, koji je kao jedanaestogodišnjak odveden u NJemačku, i Petar, koji je kao maloljetan pobjegao u partizane.
Marijin otac Stanko ubijen je prije izbjeglištva i logora. On je, kada su ga komšije – muslimanske ustaše povele ka rovovima gdje je potom ubijen čekićem u glavu, zavjetovao suprugu Dragicu da mu sačuva djecu.
“Kao da je juče bilo. Kada su ga poveli rekao je: `Dragice, čuvaj moju decu`. Imao je samo 33 godine. Slušala sam da je tu ubijeno 600 Srba. Odveli su ih na rovove koji su tu bili još od Prvog rata i čekićem u glavu, maljevima sve poubijali. Iz porodice moje bake ubijeno je 14”, svjedoči Baraćeva i ističe da je majka sve učinila da očev zavjet ispuni i da ih sačuva.
“ODMAH SU POTONULE”
Ona naglašava da su joj od slika u logoru još strašnija sjećanja na srpske majke koje su na putu ka logoru morale ostavljati svoju djecu.
“Naša komšinica Cvjeta je bila udovica i u logor je pošla sa sedmoro dece. Dve kćerkice LJuba i Kata, bliznakinje od sedam godina bile su malo falične u hodu i stalno su zaostajale. Kada smo prelazili reku Glinu majka ih je pustila niz vodu i još jedno muško dete od pet godina. NJih dve su odmah potonule i nisu više izlazile, a mali je isplivao, zakačio se za vrbu i doviknuo majci: `Mama, neću se ovde kupati!`. Tada je njegova sestrica od 11 godina ušla u vodu, uzela ga u naramak i iznela, međutim, nije preživeo, umro je u logoru”, priča Marija.
Marija se sjeća da je, gledajući tu scenu, pitala majku: “Je l` me nećeš baciti?”, na šta joj je majka odgovorila: “Ako tebe bacim i ja idem za tobom”.
“Meni je to bilo dovoljno. Verovala sam joj i ta čvrsta vera me je očuvala sve do sad”, kaže Marija.
