U vremenu kada je svako imao svoje mjesto i obavezu, a djetinjstvo se odvijalo između dubka i njive, odrastanje nije bilo lako, ali je imalo jasan red, smisao i snažno oslanjanje na porodicu i zajednicu.
Etnolog Branko Pjević ističe za Srnu da predmeti poput dubka i ručno rađene odjeće svjedoče o načinu života u kojem je svaki detalj imao svoju ulogu.
On kaže da je dubak, u kojem su djeca pravila prve korake, bio i simbol odrastanja i osamostaljivanja.
“Djeca su u dubku učila prve korake, održavala ravnotežu i sticala sigurnost u kretanju, što je bio jedan od prvih koraka ka samostalnosti”, kaže Pjević.
On napominje da dubak nije bio vezan samo za kuću, već su ga žene nosile i na njivu, zajedno sa kolijevkama, kako bi istovremeno radile i brinule o djeci, a prema kazivanjima starijih, na jednom mjestu moglo se naći i po deset do dvanaest kolijevki, dok su majke u pauzama dojile djecu i vraćale ih da spavaju.
Istovremeno, starija djeca su čuvala mlađu, što svjedoči o jasnoj podjeli uloga u zajednici u kojoj nije bilo “praznog hoda”, već je svaki član imao svoje zaduženje.
Pjević ukazuje i na značaj ručnog rada u svakodnevici, navodeći da su odjevni predmeti poput pletenog pulovera, malog ranca, vezene marame, kapice, košulje i opanaka, kao i prostirke od starog peškira, nastajali strpljenjem i vještinom, te da i danas svjedoče o bogatstvu narodne tradicije.
On podsjeća da su u narodu postojali i različiti zaštitni običaji, pa su se koristili crveni konac, bijeli luk i druga pletiva kao zaštita od uroka i “zlih očiju”, s ciljem očuvanja zdravlja i sigurnosti porodice.
U toj priči, između dječijih koraka i svakodnevnog rada, ostaje zapis o vremenu u kojem je život bio teži, ali uređen i ispunjen jasnim vrijednostima.
