Kolubarska bitka, velika pobjeda Srba i prva velika pobjeda saveznika u Prvom svjetskom ratu započela je ofanzivom austrougarske Balkanske vojske sa približno 200.000 vojnika, 16. novembra 1914. godine.
Ratne operacije koje su prethodno trajale mjesecima, od jula, kada je Srbija napadnuta, čime je započet Prvi svjetski rat, dovele su do teškog premora srpskih branilaca, što je uz problem snabdjevenosti, posebno artiljerijskom municijom, doprinijelo početnim uspjesima austrougarskih snaga u Podrinju.
Pošto je general Petar Bojović, zapovjednik Prve srpske armije, izbačen iz stroja ranjavanjem na Savi kod Šapca 14. novembra, na komandnoj poziciji zamijenio ga je general Živojin Mišić.
Paralelno, uz žilav otpor koliko su okolnosti dopuštale, u toku je bilo povlačenje srpskih trupa iz pravca Mačve, sa Sokolske planine, Mokre gore, pod kišom koja danima nije prestajala, dublje u unutrašnjost zemlje, put Valjeva i južnije Užica.
Uz premor, iscrpljenost, promrzline, ograničene rezerve i brojne druge nevolje koje su pratile vojsku koja se mjesecima nije valjano odmorila, Srbe je tada znatnim dijelom zahvatila apatija.
Posle pada Valjeva, povlačenje je nastavljeno dublje u unutrašnjost, put desne obale Kolubare.
U mučnim okolnostima, napušten je i Beograd, da bi linija odbrane bila određena na Kosmaju.
Srpska komanda namjeravala je da utvrđivanje uslijedi na potezu Povlen – Maljen – Suvobor.
Sa druge strane, invazione austrougraske trupe, takođe suočene sa lošim i dodatno raskaljanim drumovima, nerijetko poplavljenim usljed nabujalih voda, takođe su se zaglavile.
Kiše koje danima nisu prestajale i od nevelike Kolubare napravile su ozbiljnu prepreku.
Vrhovna srpska komanda, smještena tada u Kragujevcu, naredila je zatim da se izvrši utvrđivanje na desnoj obali Kolubare, a da se mostovi na Kolubari unište, pošto je Lazarevac pao 18. novembra.
Procjena generala Mišića, s kojom je istupio 26. novembra, bila je da su prilike bezizlazne, pa je tražio saglasnost da srpske trupe budu povučene na Rudnik, što je podrazumijevalo napuštanje Suvobora.
Nakon mučnih objašnjavanja s pretpostavljenima, uz nuđenje ostavke, Mišić nekako dobija saglasnost vojvode Radomira Putnika, koji je rukovodio Štabom Vrhovne komande.
U skladu s planom koji je Mišić osmislio, odstupanje započinje u ranim jutranjim satima 29. novembra put Rudnika i Gornjeg Milanovca. Dijelom, on je tada postupio samoinicijativno.
U austrougarskoj komandi to je dovelo do zaključka da je srpska vojska konačno potučena, odnosno da je uzmak posljedica kraha.
Upravo u to vrijeme srpskoj komandi postaje jasno, na osnovu svjedočenja zarobljenih, da je stanje austrougarskih trupa takođe očajno, uz opštu demoralizaciju, premor, bolesti i promrzline.
A isto tako, da su trupe agresora u konfuznom stanju i zbog svojevrsnog nesnalaženja na terenu, uz prekomjernu razvučenost kao posljedicu konfiguracije, kao i da je snabdijevanje neuredno i nedovoljno.
Srpskoj vojsci je upravo tih dana najzad pristigla prepravljena artiljerijska municija, koju su u Vojno-tehničkom zavodu u Kragujevcu uspjeli da skrate 2,5 milimetra, u skladu s potrebama srpske artiljerije.
Uprkos opštoj konfuziji u ratnim okolnostima djelimično okupirane zemlje, Državna željeznica Kraljevine Srbije pokazala je tada iznenađujuću efikasnost.
Prepravljena municija, oko 20.000 granata, je tako srpskoj vojsci stigla na vrijeme, uz izvjesnu popunu u ljudstvu, uglavnom sa juga zemlje, pored drugih i legendarnih 1.300 kaplara. Bila je to formacija visokoškolaca iz cijele Srbije prethodno smještena u Skoplju. Popuna je okončana 2. decembra.
Zamisao generala Mišića da se srpske trupe koje su se povukle tokom nekoliko dana mirovanja odmore, naspavaju, osuše, okrijepe, snabdjeju, promijenila je raspoloženje.
Među srpske vojnike tih dana dolazi i stari kralj Petar, s ciljem podizanja morala, uspješno, pokazaće se.
Kontranapad Srba, po naređenju generala Živojina Mišića, uslijediće 3. decembra, put Suvobora, Maljena, ka Valjevu, kako bi austrougarske snage bile presječene.
Prethodno, Mišićev plan je najzad usvojila Vrhovna komanda, pa je tog 3. decembra uslijedila paralelna opšta ofanziva sve tri srpske armije i Užičke vojske.
Uslijedio je krah austrougarskih trupa i bijeg preko Drine i Save.
Po okončanju borbi na tlu Srbije utvrđeno je da je čak dvije trećine ljudstva Balkanske armije Vojske Austrougarske izbačeno iz stroja.
Prostor ondašnje Kraljevine Srbije u potpunosti je oslobođen 15. decembra.
Bio je to potpuni poraz austrougarske vojske, na zaprepašćenje ne samo Beča ili Berlina, nego i savezničkih zemalja.
Regent Aleksandar Karađorđević dodijelio je za trijumf u Kolubarskoj bici generalu Živojinu Mišiću čin vojvode.




