Pravoslavna crkva i njeni vjernici sutra, 7. jula, proslavljaju Ivandan (Ivanjdan), praznik rođenja Svetog Jovana Krstitelja.
O Ivanjdanu pletu se vijenci od ivanjskog cvijeća, i njima se kite staje, a uoči tog dana, čobani pale brezove lile (vatre), pa obilaze torove i ovce gdje čuvaju stoku, a zatim se penju na visove i igraju svakojake igre oko pobodenih vatri. Ovo paljenje mašala za Ivanjdan dovodi se u vezu sa paljenjem badnjaka uoči Božića, čime se hoće reći da zimsko, božićno sunce ne sija tako visoko kao ljetnje, ivanjdansko, niti onako toplo grijje.
Pletenjem vijenaca želi se reći da je priroda u razvoju došla do svoje najviše tačke (sredina leta), i da se tim vencima priroda ovjenčava. Ti vijenci ujedno podjsećaju i mlade da razmišljaju o svadbenim veijncima. Djevojke u vijence stave crvenu ružu. Misli se da je Ivanjdan toliko veliki praznik da se sunce tri puta zaustavi tog dana.
Voda dobija posebnu moć, pa se svi kupaju u rijekama, potocima, jezerima. Bilje i trave imaju pojačana ljekovita svojstva, zato se bere ljekovito bilje i pletu vijenci, koje se čuva u kući kao lijek protiv raznih bolesti.
Ivanjdan se može nazvati i Djevojačkim praznikom jer je čitav niz rituala povjeren djevojkama. U mnogim našim krajevima, noć uoči Ivandana djevojke pale ivandanjske vatre, beru cvijeće i trave, pjevaju i pletu vijence. Djevojke iz Gruže palile su s večeri živu vatru ili kres, a s vijencima ivandanjskog cvijeća cijelu noć su igrale i pjevale. U ranu zoru su se razilazile, a svaka je nosila ugarak iz vatre, a ispleten vijenac bi stavljala na vrh kapije. Slično se radilo i u čačanskim selima. Sve se to radi u šali pa je djevojački smijeh i cika odzvanjao u noći. Ovde se takođe veruje da ove noći treba hvatati svice i nositi kući.
U vinogradima se ništa ne radi. Vinogradari se čuvaju i da uđu u vinograd tri dana pre i tri dana posle Ivanjdana. Kažu da tih sedam dana vinograd najviše napreduje, jer ga čuva Sveti Jovan. Gružanke devojke posade u saksiji malo žita, a na Petrovdan gledaju kako je niklo.
Ivandan se smatrao značajnim praznikom i za njega je bio vezan čitav niz obreda. Veče pred Ivandan djevojke su brale ivansko (žuto ili crveno) i petrovsko (plavo) cveće, stavljale ga na jedno mesto, a zatim od tog cveća plele vijence koje su potom stavljale na sve zgrade, torove, vrata, njive, livade, pa i na krst u selu. Smatra se da ivandanski vijenci predstavljaju Sunce.
U Istočnoj Srbiji bilje se bere uglavnom na praznike jer ljudi veruju da tada imaju podršku nebesa. Primarijus dr Petar Paunković, koji decenijama istražuje narodnu medicinu u Srbiji, pri Srpskom lekarskom društvu, zabilježio je i vjerovanje da se kroz vijence od upletene Jovanove trave, na Ivanjdan, provlače i žene koje nemaju decu.
Potom se kupaju u rijeci da voda odnese urok, zli usud ili bolest. Ukoliko je žena imala nekoliko uzastopnih pobačaja, na dan Svetog Jovana posećuje osobe koje nose ime Stana ili Stanka. Ako ih ima više, obilaze svaku kuću, uzimaju strukove trave iz vjenčića i prave svoj vijenac. Sa njim na glavi kupaju se u rijeci i vjeruju da će im sledeća trudnoća uspjeti.
Kojim god povodom da su pravljeni, vjenčići od Jovanove trave (Melilotus officinalis) sutradan se kače iznad ili sa desne strane kućnih vrata. Veruje se da će štititi dom od nesreće tokom cijele naredne godine.
U narodu postoji običaj da se ljudi na Ivanjdan bratime i kume “po Bogu i svetome Jovanu” stoga što se Jovan Kristitelj, koji je rođen na današnji dan po starom računanju vremena, smatra uzorom karakternosti i poštenja.
