Jedno ukradeno djetinjstvo u nizu, a milion rana koje bole i danas. Bojan Vegara je neko ko sve glasnije svedoči o vremenu čija se istina zataškava na razne načine. Rođen je u Sarajevu, živio u Hadžićima, a posle rata preselio se u Bratunac. Tek nakon više od 30 godina je smogao snage da opiše strahote rata u knjizi “Djeca koju nije volio svijet”.
Sa suzama i traumama izrodila se svaka rečenica koju je Bojan ikad napisao, a ovaj naslov knjige nastao je davne 1993. godine kada su djeca koja su jedva preživljavala u duplom obruču ratnog Sarajeva bila zaboravljena od svih.
– Nekada u ratu u Hadžiće je došla jedna američka novinarka. U Opštini ili komandi su joj rekli da, ako misli da preživi, prati kako se i kuda kreću djeca. Postala je prijatelj sa nama i snimala nas je i intervjuisala. Kad je otišla, nakon dva mjeseca, u poštu je stigao paket za nas djecu. Pisala nam je da niko u Americi neće da objavi te priče o nama. Napisala nam je na kraju da smo mi djeca koju ne voli svijet – podijelio je Bojan svoje sjećanje.
Kroz vekove smo, kaže Vegara, mnogo puta postradali zbog pravoslavne vere i zato što smo Srbi.
– Danas moramo nastaviti sa životom, ali meni je kao Srbinu u zadatku da ostavim iza sebe istinu, da buduće generacije znaju šta je bilo sa Srbima iz Hadžića i šta smo mi preživljali u svojoj mladosti, a neki od mojih drugova su umrli pred mojim očima i to su strašne traume – ispričao je Bojan Vegara za “Novosti”.
Najtužniji Aranđelovdan
– Za nas sarajevske Srbe, najtužniji momenat bio je egzodus. Za mene je bila tragedija kad su mi rekli da se selimo u Bratunac. Taj Aranđelovdan ću pamtiti dok sam živ, samo poneki jecaj, tišina i razočarenje. U Bratuncu smo sahranjivali naše borce iz Hadžića, njih 182, ostalo je na Sokocu na Zejtinliku gde imamo na hiljade krstova. Nama je Republika Srpska sve što imamo danas – kaže Vegara.
U Bratunac je Vegara došao bez igdje ičega sa roditeljima, živeli su po prihvatnim centrima, hranili se “na kazanu”, dok nisu uspjeli naći neki krov nad glavom. U tom periodu u Bratuncu je bilo srpske djece iz Hadžića, Sarajeva, Zenice, Krupe, a 1996. je tu bilo više od 80.000 ljudi.
Kaže da su njega zvali “Srbo” dok on uopšte nije razmišljao o nacionalnoj pripadnosti druge djece. Rat nije došao preko noći, ali je došao za noć i Bojan se uvek sjeća paničnog izraza lica svog oca i bakinih riječi da je “pala krv na čaršiji”.
– Baka je sve znala još tada poučena Drugim svetskim ratom. Preživjela je strahote, brat joj je poginuo, a dedi su zaklali dva bliska člana porodice. Kada se grad podjelio, nekako smo izašli na našu teritoriju. Komšiju Špiru su zaklali, komšinicu Anđelku silovali pred djetetom od četiri godine, a 1992. godine smo razmjenili dedu iz logora i on je tada imao svega 35 kilograma, izgledao je kao živi leš – ispričao je Vegara potresne detalje.
Jedna neispričana priča
Sarajevsko ratište je, kaže Vegara, jedna neispričana priča. Sva moja rodbina, prijatelji, komšije, svi su prošli kroz zloglasni tarčinski logor Silos. Moj jedan dobar prijatelj je godine proveo tamo, razmenjen je tek 1996. Logoraši, maltretirane žene i djeca, svi su se odselili za Ameriku, Australiju, Kanadu, pa sam odlučio da o svemu progovorim u knjigama, zaključuje Vegara.
Samo je jednom imao priliku, kada je posjetio Hadžiće, da sretne ljude koji su njegovog pokojnog dedu tukli u logoru.
