Jovanka Pejić, koja je u proteklom ratu izgubila sina Bojana, izjavila je Srni da je egzodus sarajevskih Srba jedna od najvećih tragedija koje su zadesile srpski narod u posljednjem ratu i da mnogi u Republici Srpskoj nisu svjesni koliku su žrtvu podnijeli Srbi iz Sarajeva.
Pejićeva napominje da je supruga, dvojicu sinova i nju početak rata zatekao u Sarajevu, te da su u početku vjerovali da će sukobi trajati samo nekoliko dana, zbog čega su ostali u stanu.
“Mogli smo otići, ali smo željeli ostati sa komšijama. Mislili smo da će sve trajati četiri ili pet dana. Kada smo vidjeli da borbe ne prestaju, odlučili smo da se prebacimo na Ilidžu, gdje su nam bili roditelji i gdje nam je bilo mjesto”, navela je Pejićeva.
NA ILIDŽI SE PUCALO DANONOĆNO
Ona je ispričala da ih je jedan komšija Bošnjak prebacio do zgrade “Energoinvesta”, odakle su nastavili put do Ilidže, gdje su se ubrzo suočili sa ratnom stvarnošću.
“Na Ilidži je rat trajao 24 časa. Dan i noć se pucalo sa svih strana – iz Butmira, Hrasnice, Sokolović kolonije, sa Igmana, iz Sarajeva i Otesa. Ginulo se, ljudi su ostajali invalidi, porodice unesrećene. Samo čujete vrisak i kukanje”, prisjetila se Pejićeva.
Ona je istakla da su stanovnici Ilidže četiri godine branili svoja ognjišta i da, uprkos žestokim napadima, neprijatelj nikada nije uspio da uđe u ovo mjesto.
“Naši borci su se borili srcem i dušom. Bilo je i izbjeglica iz drugih krajeva, ali su Ilidžanci, koji su tu živjeli generacijama, branili svoje mjesto kao svoju kuću”, rekla je Pejićeva.
SA POGIBIJOM SINA U KUĆU NAM UŠLA TUGA
Prema njenim riječima, najteži trenutak za njenu porodicu bio je 26. maja 1994. godine, kada je u borbama poginuo njen sin Bojan, tada dvadesettrogodišnjak.
“Kada su nam javili da je poginuo načelnik bataljona Obrad Popadić, znala sam da je i moj Bojan stradao, jer je bio uz njega. Rekla sam mužu da je i naš sin poginuo, ali on nije mogao da povjeruje. Nakon petnaestak minuta stigla je i potvrda. Tada je u našu kuću ušla tuga koja nikada nije otišla”, ispričala je Pejićeva.
Pejićeva je navela da je njen sin bio sahranjen u porodičnoj grobnici na Vrelu Bosne i da je porodica svakodnevno odlazila na grob.
“Svako od nas je na svoj način nosio tugu. Ja sam noću izlazila na stepenište, misleći da ću čuti Bojana kako dolazi kući. Svakodnevno smo odlazili na grob, kao da smo predosjećali da nas čeka još veća tragedija”, rekla je Pejićeva.
Pejićeva je istakla da nikada neće zaboraviti riječi svog sina koje je često ponavljao: “Šta je, majko? Hoćete Republiku Srpsku, a da vam sva djeca budu živa? Ne može!”
DEJTON I ODLUKA DA SE I MRTVI IZNESU
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, prisjetila se Pejićeva, šest sarajevskih opština, uključujući Ilidžu, pripalo je Federaciji BiH, zbog čega su Srbi bili primorani da napuste svoja vjekovna ognjišta.
“Niko nije mogao da povjeruje da ćemo morati otići sa Ilidže, koju smo četiri godine branili. Svi smo se pitali šta će biti sa grobovima naših najmilijih”, navela je ona.
Ispričala je da su porodice tim povodom održale sastanak na Jahorini sa tadašnjim rukovodstvom Republike Srpske, koji je predvodio predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Momčilo Krajišnik.
“Na tom sastanku razgovarali smo šta da radimo sa grobovima naše djece. Donesena je odluka da se na Sokocu formira vojničko spomen-groblje gdje će biti preneseni posmrtni ostaci poginulih boraca”, navela je Pejićeva.
Ona je rekla da im je na tom sastanku obećano da će biti obezbijeđeni kamioni i sanduci za prenošenje posmrtnih ostataka, kao i sve što je potrebno za realizaciju tog posla.
“Iako je tuga bila ogromna, nakon tog sastanka smo bar znali gdje će naša djeca počivati”, prisjetila se Pejićeva.
OTKOPAVANJE I DRUGA SAHRANA NA SOKOCU
Pejićeva je istakla da je otkopavanje i prenošenje posmrtnih ostataka bio jedan od najtežih trenutaka u životima porodica poginulih boraca.
“Na Vrelu Bosne bila su sahranjena 22 momka. Kada smo došli da otkopamo kovčege, čulo se samo kuknjava, vrisak i plač. Moj sin je bio sahranjen godinu i deset mjeseci. Prvi put kada sam ga sahranjivala mogla sam ga zagrliti i poljubiti, a tada više nisam mogla ni da ga vidim”, ispričala je Pejićeva.
Ona je opisala da je kolona ljudi, kamiona, automobila i traktora koja je krenula prema Sokocu bila nepregledna i da je put trajao više od 24 časa.
“Bio je hladan februar, ali naša srca su bila još hladnija jer smo sa sobom nosili kovčege naše djece. Pored kamiona su išla djeca, starci, vodila se stoka. Nismo osjećali ni glad ni žeđ, samo želju da stignemo na Sokolac i još jednom sahranimo svoje najmilije”, rekla je Pejićeva.
Ona je i danas zahvalna stanovnicima Sokoca, koji su, kako je rekla, dolazili sa lopatama, krampovima i motikama da pomognu porodicama da ukopaju svoje najmilije.
“Kao da ih i danas gledam kako dolaze niz ledinu da pomognu. To nikada neću zaboraviti”, istakla je Pejićeva.
UNUK BOJAN I UNAKA BOJANA DALI SNAGU ZA NOVI ŽIVOT
Pejićeva danas živi u Istočnoj Ilidži sa mlađim sinom, koji je nakon rata dobio dvoje djece koja ponosno nose stričevo ime – Bojan i Bojana, koja su joj dali snagu da nastavi život.
Ona je ponovila da je malo ljudi u Republici Srpskoj svjesno šta su Srbi iz Sarajeva preživjeli i koliku su žrtve podnijeli da bi Srpska danas postojala.
“U mnogim mjestima nakon Dejtona se igralo i pjevalo, što je i razumljivo jer je rat završen. Ali, ovdje se plakalo. Zato je važno da se naša žrtva poštuje i da se Republika Srpska sačuva”, poručila je Pejićeva.
