Zahvaljujući trčanju uvijek je dobre volje i raspoloženja. “Psihički i fizički čovjek se mnogo bolje osjeća, ništa ti nije teško, zato što si u kondiciji. Pogotovo psihički, koliko si otporniji, koliko ti lakše padaju sve stvari, sve lakše podnosiš, fizički si jači. Možeš misliti kakva je psiha potrebna da napraviš 78 krugova na stadionu, ljudi mi govore da sam lud, a ja kažem, pa neka sam, baš me briga”, kroz smijeh govori Radan
Fočanski ultramaratonac Radan Mališ počeo je da trči u 53. godini, na nagovor sina Vlada, i od tada je, za protekle četiri godine, postao redovni učesnik dugoprugaških trka u BiH, najviše zahvaljujući planinskoj snazi koju kao rođeni Zelengorac nosi u sebi.
Sportom se aktivno nikada nije bavio, izuzev što je rekreativno igrao odbojku, ali su mu od malih nogu u krvi planinarenje i koševina, pa ne čudi da je na probnom treningu sa sinom istrčao osam kilometara, a da je za kratko vrijeme dogurao do ultramaratona od 72 kilometra.
“Iz prve sam istrčao osam kilometara i tada sam shvatio da ja mogu trčati i zainteresovalo me je da vidim koliko mogu. Tako sam vremenom povećavao dužinu i uvidio da mogu dugo da trčim nekim ustaljenim tempom pet do šest minuta po kilometru”, priča Radan.
Polumaratoni i maratoni u Beogradu, Banjaluci, Sarajevu, ultra trke “Bjelašnica”, “Jahorina”, “Skakavac”, vertikale u Nevesinju i Trebinju, neke su od zahtjevnih staza koje je, ne samo jedanput, ovaj pedesetsedmogodišnji atletičar uspješno savladao.
Za sebe kaže da je trkač početnik pod stare dane, a da mu je trčanje iz provobitnog hobija preraslo u veliku ljubav i način života.
Na Gradskom stadionu u Foči, ili na nekoj stazi u prirodi, svakog je drugog dana, u svako godišnje doba, pa i zimi, bez obzira da li je snijeg ili kiša. I kada ga pljusak uhvati tokom treninga ne odustaje dok ne istrči koliko je tog dana zacrtao. A to je, priča on, rijetko kada ispod 25 krugova.
“Trčim najmanje deset kilometara, 25 krugova pa nadalje, a rijetko kad zimi bude 20 krugova. Na stadionu sam najviše istrčao 78 krugova, to je oko 33 kilometra, prošle godine kada sam se pripremao za Banjalučki maraton, a skoro sam pred Beogradski maraton trčao 70 krugova”, dodaje Radan.
DJETINJSTVO NA ZELENGORI SA BABOM
Zelengora je njegova kolijevka koja ga je odnjihala i zadojila snagom, čvrstom voljom i ljubavlju prema prirodi, pa je planinar otkako zna za sebe.
“Kada je moja pokojna baka Mara tjerala stoku na planinu u katun, mene su kao bebu gore odnijeli i prije sam zapamtio vrhove Zelengore – Orlovac, Klekovac, Orlovaču, nego lik oca i majke”, kaže on.
Sa bakom Marom provodio je ljeta u katunu na Zelengori. Kada je imao tri i po godine, prisjeća se, baka ga je jedanput naružila za dječiji nestašluk, pa se on naljutio i bez njenog znanja vratio pješice sam kroz šumu u sedam kilometara udaljeno selo kod majke.
“Pobjegao sam sa katuna, majka me pita – otkud ti, Radane? Gore u katunu su se digli svi, traže me, gdje je dijete, a ja pobjegao jer sam se naljutio na babu”, prisjeća se nestašluka i prvog samostalnog planinarenja.
On dodaje da se brzo pomirio sa bakom, koju je mnogo volio i koja je jedna od glavnih “krivaca” što mu je planinarenje u krvi.
Kada god se sa prijateljima iz Planinarskog društva “Zelengora”, među kojima je neizostavan jedan od najiskusnijih fočanskih planinara, neumorni Zoran Vukadinović, zaputi ka vrhovima koji okružuju Foču, nikada ne prepješače manje od 20 kilometara.
Da nije odabrao trčanje, Radan kaže da bi počeo da se takmičiti u koševini, jer je rastao koseći.
“Sa sedam godina sam počeo kositi, a sa 14 sam kosio sve u mah sa pokojnim ocem i stričevima. Mislim da sam dobar kosac i oprobaću se na takmičenju na Gvoznu kod Kalinovika, sve se kanim nego ne mogu da nađem vremena, jer je i kod mene koševina u isto vrijeme”, kaže Radan.
On napominje da su u koševini jednako važni tehnika, snaga i dobro otkovana i naoštrena kosa.
“Ja imam sportsko srce i moj puls je od 40 do 45, a to je sve zahvaljujući koševini. Nisam ja nikad bio aktivan sportista, mene je koševina razvila, a i planinarenje”, ponosan je na svoje gorštačke gene.
NA DAN POBJEDE ISTRČAO 56 KILOMETARA
Spremajući se za jedan od maratona, ove godine je na Dan pobjede, 9. maja, jer je bio neradni dan, istrčao 56 kilometara do svog sela Vrbnica i nazad, sa odmorom u rodnoj kući.
“Gore mi je majka, odmorio sam se dva i po sata i vratio se nazad, ukupno 56 kilometara za sedam sati i 13 minuta. Do gore je 33 kilometra, koja sam istrčao za tri sata i 58 minuta, a u povratku sam skratio preko Zakmura, tim pravcem je 23 kilometra”, kaže Radan.
Fizička aktivnost je, poručuje “trkač pod stare dane”, najbitnija, pa bilo da je to trčanje, odbojka, planinarenje ili neki drugi sport.
Zahvaljujući trčanju, ističe, uvijek je dobre volje i dobrog raspoloženja.
“Psihički i fizički čovjek se mnogo bolje osjeća, ništa ti nije teško, zato što si u kondiciji. Pogotovo psihički, koliko si otporniji, koliko ti lakše padaju sve stvari kada si u kondiciji, sve lakše podnosiš, fizički si jači. Možeš misliti kakva je psiha potrebna da napraviš 78 krugova na stadionu, ljudi mi govore da sam lud, a ja kažem, pa neka sam, baš me briga”, kroz smijeh dodaje Radan.
Borba sa kilometrima često je i borba sa samim sobom i granicama izdržljivosti.
“Sada na Beogradskom maratonu, na 26, 27. kilometru baš sam imao krizu, pa tamo do 32, 33. jedva, pa onda jedva čekam okretnu stanicu da uzmem bananu, tu ima i slatko i slano, voda, sok, dok me kriza nije pustila na 33. kilometru i onda sljedećih desetak kilometara nije bilo problema. E to je psiha, bez obzira što noge više ne mogu, nešto te gura – mogu, hoću”, priča fočanski ultramaratonac.
Ističe da mu mnogo prija osjećaj umora nakon treninga ili trke.
“Kada kući uveče dođem umoran i znojav, istuširam se i osjetim onaj prijatni umor – super se osjećaš. Ili sa trke dođeš fizički slomljen, poslije par trka sam jedva na nogama stajao dan dva, ali sve je to prijatno, ne samo da ne utiče negativno, nego obrnuto, taj umor te nekako podigne”, opisuje Radan svoju zavisnost od trčanja.
Zahvaljujući trčanju i obaveze na poslu mnogo mu lakše padaju, a zna se desiti da po cijeli radni dan, kao glavni monter fočanskog “M:tela”, provede na stubovima.
Na takmičenjima uvijek nastupa sa sinom, koji je dugoprugaš postao prije njega, još dok je studirao Elektrotehnički fakultet u Istočnom Sarajevu.
“Sve trke Vlade i ja trčimo zajedno, on polumaraton, a ja maraton. Samo prošle godine nismo trčali dvije trke – ja nisam trčao njegovu od pet, a on nije moj ultramaraton od 70, a sve ostale zajedno. Vertikale u Trebinju i Nevesinju, takođe, zajedno trčimo, u Trebinju pet, a u Nevesinju tri kilometra, s tim što je u Nevesinju teže istrčati na Velež, nego na Leotar, veća je uzbrdica”, navodi Radan.
Ovogodišnju vertikal “Trku u kamenu” u Trebinju Mališi su trčali porodično, pa su se Radanu i njegovom sinu Vladu pridružile supruga Radmila i kćerka Marija.
Rezultat mu je, priča, potpuno u drugom planu, mada priznaje da ga takmičarski duh uvijek vuče da ostvari što bolje vrijeme, a za sada se jednom peo na pobjedničko postolje – u Trebinju gdje je treći prošao kroz cilj u kategoriji plus 50.
Prkoseći godinama, ovaj skromni i tihi gorštak, koji je na razgovor pristao tek nakon upornog novinarskog insistiranja, trči za svoju dušu i poručuje da će trčati dok god bude mogao.
“Pa neka to bude i sa 80 godina, samo da mi ne popusti orijentacija u prirodi, pa da ne zalutam na trci”, dodaje u šali.
RATNI VOJNI INVALID I SIN POGINULOG BORCA
Radan Mališ rodio se uoči Mitrovdana, 11. novembra 1966. u selu Vrbnica na obroncima Zelengore. Kada mu je bilo sedam godina njegova porodica je odselila za Ilidžu, gdje je živio do 1996. godine, kada su Srbi nakon Dejtonskog sporazuma morali da napuste to sarajevsko predgrađe.
Otac Vlade, ilidžanski borac, poginuo je u avgustu 1992. godine, a Radan je, takođe kao srpski borac, ranjen u ruku 1993. godine na sarajevskom ratištu.
Iste godine rodio mu se sin, koji je dobio ime po pokojnom đedu.
Nakon višegodišnjeg života po kolektivnim izbjegličkim centrima u Foči, Radan Mališ i njegova supruga Radmila, sa sinom Vladom i kćerkom Marijom, koja je takođe sportistkinja i nekada je igrala za Odbojkaški klub “Maglić”, skrasili su se u fočanskom naselju Samoborska.
