Glumac i režiser Irfan Mensur koji je cijeli život vezan za pozorište, rekao da publika i danas voli pozorište i rado ga posjećuje, a njegov kolega Slobodan Boda Ninković je ocijenio da i publika Istočnog Sarajeva cijeni i zna šta je dobra pozorišna predstava.
Mensur je podsjetio da je cijeli svoj život vezan za Jugoslovensko dramsko pozorište, da je tamo primljen kao stalni član onog trenutka kada je diplomirao 1974. godine i da je sve do penzije kada je napunio 65 godina bio u tom pozorišnoj kući.
-Stigao sam do određenih visina, do zvanja prvaka i svašta odigrao i paralelno sa Jugoslovenskim dramskim igrao u raznim pozorištima, počeo da režiram i režirao 35 do 40 predstava po raznim pozorištima. Znate šta se događa sad?! Događa se u mom pozorištu u kome i dalje igram dva tri naslova, negde oko 20. izađe repertoar za sledeći mjesec.
Tog dana se ispred pozorišta napravi red od nekih 150 do 200 metara ljudi koji stoje da bi došli do blagajne i ne bi li došli do karte. Već posle sat, sat ipo pronese se glas u tom redu da više karata nema, ali ljudi i dalje stoje u redu kako bi uzeli karte za predstave za koje nisu došli da uzmu karte. Moje pozorište je puno i prepuno.
Preko interneta je nemoguće dobiti kartu zato što se tog dana kada se objavi repertoar, internet toliko zaguši, da se prosto sve raspadne. I oni koji su stigli da preko interneta uzme karte, dobro je prošao. To je jedno lijepo osjećanje.
Kada dolazim na predstavu ili u pozorište da popijem kafu, pa vidim veliki red u parku i ljude kako čekaju da dođu jedne večeri da gledaju neku predstavu, neke glumce, neki problem koji ih interesuje, da se ponekad zabave, promisle, da ponekad uživaju u nekoj ljepoti igre koju mi pokušavamo da napravimo, ne uvijek uspješno, jer da neko ne pomisli da sam zaljubljen u sebe ili u pozorište s te strane.
Pozorište zna da bude dosadno i antipatično. Ja ponekad izađem sa predstave pa čak i u mom pozorištu. Te predstave ne žive dugo. Predstave koje žive dugo, koje se igraju po sto, sto pedeset, dvjesta puta…predstave koje se igraju 10 i više godina su predstave koje su obilježile pozorišni život Beograda jer Jugoslovensko dramsko je stožer nekog kvaliteta u našoj bivšoj zemlji koja je imala 20 i dva, tri miliona stanovnika, kada kažeš da si iz Jugoslovenskog dramskog, ili kada dobiješ mjesto u Jugoslovenskom dramskom, teško je to na leđima nositi. Ali, to nosiš sa ponosom…
Eto tako je to bilo , tako je i danas- priča Mensur.
Na pitanje kako danas žive pozorišni ljudi, glumci, režiseri… Mensur kaže da je danas situacija takva da su „ljudi uvrijeđeni“.
-Uvrijeđeni ne lično. To se prenijelo na čitavu blanšu. Kada živite u državi u kojoj se za kulturu uopše izdvaja 0,67 posto takozvanog BDP-ea, nekog budžeta i da je to cifra koja nigdje na svetu nije tako mala, osjetite se uvrijeđeno i osjećate neku gorčinu. Kako je moguće da država nije svjesna da kultura, obrazovanje pa i sport trebaju da budu na zastavi koja vodi neki način ka uspjehu, ka prosperitetu.
Mi se snalazimo. Radimo, bunimo se… dajte nam još, dajte još malo samo da bi više radili. Kvalitet nije u pitanju. Hvala dragom Bogu, u poslednjih osam, devet godina se nešto i snima pa ljudi i od toga žive, ali i to se polako štrihuje, krati se, tako da sada od prošlogodišnjeg ili tamo od prije dvije-tri godine kada se snimalo po sedam-osam serija i dva tri filma, sada se trenutno rade dvije serije i jedan film je upravo završen.
Ovih dana treba da krene Emir Kustrurica sa nekim svojim filmom i ne znam da li se još išta radi. Dakle, nikad nije bilo dobro, a sad baš nije dobro- konstatovao je Mensur.
Glumac Slobodan Boda Ninković koji je i prije rata gostovao širom bivše nam zajedničke države Jugoslavije, a i nakon rata, pred pozorišnom publikom u Istočnom Sarajevu je ocjenjujući reakciju publike na ostvarenja koja je pred njom igrao, rekao da ova publika zna šta je pozorište i da je potekla iz Sarajeva koje nije provincija i koje je znalo cijeniti pozorišnu scenu.
-To je grad gdje ljudi vrlo dobro znaju šta je pozorište. Događaji su bili i prošli, ali i prije tih događaja sarajevska publika je uvijek važila za publiku koja je odgajana, publiku koja zna šta je pozorište, tako da je uvijek zadovoljstvo igrati predstave pred tom publikom.
Igrao sam i prije . Mijenja se struktura, to je činjenica, ali ljudi kada dođu u pozorište to treba poštovati. I u Beogradu sa toliko stanovnika gdje su pozorišta puna, to je jedan ipo do dva posto ljudi koji prate šta se stvara u pozorištu.
To je pozorišna publika. Ima i onih koji dođu prvi put i to im je zanimljivo, ali prava publika koja prati, koja dolazi u pozorište, koja se raduje novim ostvarenjima, čini mali procenat ljudi ljubitelja scene, a mislim da je tako i ovde.
Kada u pozorište dođe prava publika, glumci to osjete u prvih pet minuta. Ako se tu uspostavi taj kontakt, onda je milina igrati. Moja iskustva sa publikom u Istočnom Sarajevu su zaista divna- rekao je Ninković.
