Goraždanin Radoslav Rade Jovanović, zaboravljeni stvaralac antologijskih narodnih pjesama i sevdalinki, mada je živio u 20. vijeku, kao da je podijelio sudbinu svih onih neznanih pjesnika iz davnih vremena čija imena nisu zapisana, a čije pjesme se nazivaju izvornim i narodnim.
Jovanovićeve pjesme imale su tu moć da se brzo prošire i budu prihvaćene u narodu, upravo zbog toga što su potekle iz plemenite duše običnog čovjeka iz naroda.
Nije imao formalno muzičko obrazovanje – kako je i sam govorio nije znao note, ali je narodni melos nosio duboko u sebi i njime disao, mislio, volio…
Kako je ispričao u emisiji TV Sarajevo iz 1985. godine “Moje pjesme – moji prijatelji”, ljubav prema narodnoj muzici nosio je od djetinjstva – majka mu je to još kao malom u srce usadila, a kada ga je bolest pluća spriječila da pjeva, počeo je da komponuje i da piše stihove.
“Jablani se povijaju”, “Negdje u daljine”, “Kad sretneš Hanku”, “Kad u maju ruže procvjetaju”, “Tebi majko misli lete”, “Seja kose rasplela”, “Malenim sokakom ne prolazim više”, “Ah, meraka u večeri rane”, “Često mlađan prošetah kraj Drine”, neke su od pjesama koje su još za njegovog života stekle epitet izvornih i za koje malo ko danas zna da ih je on napisao i komponovao.
NJegovu pjesmu “Kad sretneš Hanku” Safet Isović je prvi put otpjevao 1971. godine na Saboru u Domu sindikata u Beogradu, kada nije osvojila prvu nagradu žirija, ali je kasnije u anketi Radio Beograda proglašena prvo za pjesmu decenije, pa za najbolju pjesmu dvije decenije i najbolju poslijeratnu pjesmu novokomponovane muzike.
Pjesma je nastala nakon što je Rade slučajno čuo razgovor o ljepotici Hani Korjenić iz Čajniča, koju su, kako je u pomenutoj emisiji ispričao, zvali Carica i svi u nju bili zaljubljeni, ubijali se, tukli se, noževima se boli.
Nedugo nakon što je čuo taj razgovor, vidio je staru sugrađanku Baščelićku, savijenu do zemlje, i iz te dvije žene stvorio je svoju imaginarnu Hanku, napisavši poznatu pjesmu o prolaznosti ljepote i žalu za mladosti.
Mnoge pjevače je zadužio i proslavio. Među tim velikanima su Safet Isović, koji je Radeta izuzetno poštovao i volio i na sahrani ga je ispratio pjevajući njegove stihove, zatim Nada Mamula, Nedeljko Bilkić, Milan Babić, Zaim Imamović, Gvozden Radičević, Predrag Živković Tozovac, Cune Gojković…
Bilo je, međutim i onih, među tadašnjim mlađim izvođačima, koji su se ogriješili o Radeta, ne potpisujući njegovo autorsko djelo, a i danas mnogi pjevaju njegove pjesme, ne napominjući čiji su to stihovi i melodija.
Činjenice da je Rade Jovanović dolazio iz male sredine i da je kao osuđenik sa Golog otoka bio pod stalnom prismotrom, a može se reći i pod cenzurom ondašnjeg režima, doprinijele su da se o njemu nije mnogo pisalo i govorilo. Skroman, nenametljiv, boemske, širokogrude prirode, slavu je prepuštao drugima. Stalo mu je bilo samo da njegove pjesme uđu u narod.
NJegov nekadašnji sugrađanin, danas stanovnik Višegrada, novinar u penziji Slavko Heleta, priča da je Rade stvarao čistu i bistru narodnu muziku, iz ličnog zadovoljstva i da je bio srećan jedino kad bi, kao što je i sam volio govoriti, “njegova pjesma ušla u narod”.
“Bio je izuzetno plodan, sarađivao je sa najboljim pjevačima, najprije iz Sarajeva, kasnije iz Beograda, to su bili doajeni, kao što je i on bio. Pisao je pravu narodnu muziku, kako je često govorio: `Ja nisam nikakav pjesnik, ni kompozitor, ja sam izmišljator prave narodne muzike i moje najveće zadovoljstvo će biti da moja pjesma ostane u narodu i da se širi`. Kao što vidimo, ono što je želio se i ostvaruje, mada se ne poštuje njegovo autorsko pravo i mladi pjevači zaboravljaju da ga potpisaju, često potpisujući sebe”, kaže Heleta.
I današnji mediji, napominje Heleta, često prave greške, pa tako za pjesmu “Kad sretneš Hanku” mnogi pišu da je pjesma Safeta Isovića, koji je njen izvođač.
Heleta priča da je Rade volio društvo običnih ljudi, šalu i pjesmu, bio je izuzetno uredan i elegantan i živio je u Goraždu, koliko mu je to bolest dozvoljavala, život pravog boema.
“Ali nekako je tu živio kao u ilegali, s obzirom na to da je iza sebe imao gorko iskustvo Golog otoka”, napominje Heleta.
U Drugom svjetskom ratu Rade je kao dječak pobjegao ispred ustaša i priključio se partizanima. Bio je borac Druge proleterske, u bataljonu narodnog heroja Miodraga Milovanovića Luneta, po kojem je svom sinu dao ime Lune. NJegove zasluge iz rata kasnije su zaboravljene, kada je, priča Heleta, zbog nekih potkazivanja i nejasnoća završio na Golom otoku o čemu nikad nije želio da priča.
Kako je to Rade ispričao u emisiji “Moje pjesme – moji prijatelji”, veliku prekretnicu u njegovom životu imao je susret sa Nadom Mamulom, koju je slučajno upoznao u vozu na relaciji Sarajevo-Pale. U beznađu, bolestan i razočaran u život i ljude, upoznavanje sa Nadom Mamulom, a zahvaljujući pjesmi `Negdje u daljine`, ulilo mu je nadu i novo svjetlo u život, nakon čega su uslijedile godine njegovog velikog stvaralaštva.
O susretu sa Nadom Mamulom i nastanku antologijske pjesme pričao je i Heleti.
“Dok je razgovarao sa Nadom u vozu, na paklici cigareta `morava` napisao je pjesmu `Negdje u daljine`. On joj je dao tu pjesmu, koja je postala neprolazan hit”, kaže Heleta.
Bez muzičkog obrazovanja, Rade Jovanović bio je, nastavlja Heleta, poput takođe čuvenog boema Dragiše Nedovića, koji je između ostalog napisao sevdalinku “U lijepom, starom gradu Višegradu”.
“Rade je svirao gitaru i harmoniku, imao je takav dar da sjedne i napiše neprolazne tekstove, a stvorio je više od 500 pjesama, što je impozantno”, dodaje Heleta.
Mjesec dana uoči tragične smrti, Heleta je posjetio Rada Jovanovića na bolesničkoj postelji.
“Rekao mi je: `Slavko, nema nikakvog intervjua, ali sjedi da pričamo`. Pričali smo do pola noći. Tada sam saznao dosta o njegovom životu, koga najviše poštuje, šta mu rade razni pjevači, kako ga kradu, uzimaju mu pjesme, prerađuju ih i ne potpisuju, on nije htio da postavlja pitanja oko toga. Rekao je: `To njima ide na dušu`”, prisjeća se Heleta.
Jovanović je život tragično okončao na svoj 58. rođendan, 15. aprila 1986. godine, kada je, ophrvan teškom bolešću, digao ruku na sebe. Prethodno su poznati pjevači i kompozitori organizovali humanitarni koncert da bi mu pomogli u liječenju, što je njemu, priča Heleta, po svemu sudeći teško palo.
“To je bila jedan od najvećih sahrana u Goraždu, tri, četiri, možda i pet hiljada ljudi došlo je da se oprosti od njega na groblju Kolijevke. Spomenik mu se nalazi između dva velika jablana, koji simbolizuju njegove početne stvaralačke uspjehe i antologijsku pjesmu `Jablani se povijaju`”, navodi Heleta.
Da je Rade Jovanović izuzetno cijenjen među svojim sugrađanima, kaže Heleta, govori i činjenica da su u ratu, čemu je i on svjedočio, posječena sva okolna stabla, a da Radetove jablanove niko nije dirao.
“On je jedan od rijetkih, odnosno jedini Srbin koji u Goraždu i danas ima ulicu”, napominje Heleta.
Početkom dvijehiljaditih, u Goraždu je organizovan muzički festival “Rade Jovanović” koji je bio kratkog daha, ali je nekoliko godina u Kanadi, među srpskim iseljenicima iz Goražda, održavan festival “Sunce nad Drinom” Radetu u čast.
U Republici Srpskoj se, takođe, nedovoljno govori i piše o ovom velikanu narodne muzike i gotovo da je zaboravljen.
Međutim, poručuje Heleta, Radetove pjesme nikada ne mogu prestati, kroz godine i vijekove svjedočiće o neprolaznom stvaralaštvu i besmrtnom djelu velikog “izmišljatora” narodne muzike.
