Tragična priča o smrti Admire Ismić i Boška Brkića ostala je prema ocjeni onih koji su se bavili prošlim ratom u BiH, a posebno detaljima rata u Sarajevu, jedna od najemotivnijih i najjačih životnih priča o dvoje mladih ljudi i o zvjerstvu koje nije moglo pobijediti ljubav.
Za ovu tragediju ni nakon 32 godine niko nije odgovarao, što za pravosudne institucije u BiH nije nikakva novina. Dvadesetpetogodišnji djevojka i mladić, Bošnjakinja Admira i Srbin Boško, ubijeni su prije 32 godine, 18. maja 1993. godine , na sarajevskom Vrbanja mostu.
Istraga o zločinu za koji je godinama optuživana srpska vojska, a za koji su, po priznanju pojedinih bošnjačkih vojnika, odgovorni pripadnici zloglasnih “Ševa”, do danas nije otvorena. Prema priči onih koji su ih poznavali, Boško i Admira upoznali su se u vrijeme kada je u Sarajevu život bio pun radosti, tokom Olimpijskih igara 1984. godine, a ljubav koja je trajala devet godina i o kojoj je pričalo cijelo Sarajevo, završila je brutalnim ubistvom, kada su njih dvoje pokušali da napuste grad.
Slika tragedije obišla je svijet, a dva zagrljena tijela sedam dana su ležala na sarajevskom asfaltu – Vrbanja mostu, tada ničijoj zemlji.
– Vidio sam ih, možda 300 metara odozgo, kako idu, čitava je linija znala, svaki vojnik, da oni prelaze. Da prelazi jedna muslimanka i jedan Srbin… – pričao je tada Boškov drug Saša Bogdanović.
O tragediji je svijet obavijestio ratni reporter Kurt Šork, koji je 2000. ubijen na zadatku u Sijera Leoneu. Po ranijoj želji, sahranjen je odmah pored sarajevskog Romea i Julije, kako su ih nazvali svi oni koji su se upoznali sa tom pričom.
Nakon svirepog snajperskog ubistva Admire i Boška, a i godinama poslije, za tragediju je optuživana srpska vojska. Tek mnogo kasnije procurilo je priznanje pripadnika “Ševa”. Na priču o tragičnoj ljubavi studentkinje hemije i studenta turizma podsjeća stotine novinskih članaka, nekoliko dokumentarnih filmova, filmovi, pjesme…. Američki mediji ovu priču uvrstili su u četiri najstrašnije svjetske priče.
Njihova zagrljena tijela sedam dana su ležala na ničijoj zemlji. Ni UNPROFOR nije smio ili nije htio da ih evakuiše, a učinila je to Vojska Republike Srpske. Admira i Boško sahranjeni su u Republici Srpskoj, da bi nakon rata njihova tijela bila prenesena na sarajevsko groblje Lav.
Predsjednik srebreničke Opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila koji je i na svojoj koži osjetio zločine muslimana Branimir Kojić rekao je za “Glas Srpske” povodom godišnjice ubistva Boška i Admire da je očigledno “da je muslimanskim krvnicima bilo krivo što Admira želi pobjeći na sigurnu teritoriju sa Srbinom”.
– I danas se pitamo kome su oni smetali, da li je zločin voljeti Srbina? I za ovo su godinama optuživani Srbi, jer zapadnoj i muslimanskoj propagandi nije odgovarala istina – konstatovao je Kojić.
Kojić je napomenuo da je poznato da je slika njihovih tijela obišla svijet, jer su njihovi leševi sedam dana bili na mostu Vrbanja.
– Međutim ni to nije dovoljno da bude pokrenut postupak i osuđen onaj ko je ubio ljubav. I ovaj zločin je još jednom pokazao da muslimani nisu poštovali datu riječ i dogovor, nego su željeli laku metu i srpsku krv, ali i krv onih koji nisu željeli rat, nego su birali ljubav, kao što su to učinili Boško i Admira. Kada vidimo ovaj slučaj ili slučaj Tuzlanske kolone gdje se zločin prenosio direktno na TV ekranu, ali i mnoge druge koji do sada nisu dobili sudski epilog, o kakvom sudstvu, suživotu i državi mi pričamo – pita Kojić.
