Profesor na Katedri za srbistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu Milanka Babić istakla je da maternji jezik nije samo sredstvo komunikacije, već temelj ličnog i kulturnog identiteta i da je zato važna njegova zaštita i očuvanje.
“Čovjek je biološki predisponiran da govori, ali jezik kojim progovara, jezik koji uči od majke postaje trajni dio njegovog bića, vrijednosti koja ima gotovo genetski značaj. Živjeti u jednom jeziku znači pripadati određenoj kulturi, razvijati se u njoj i imati obavezu da se ta kultura u savremenom svijetu njeguje i čuva”, objašnjava Babićeva.
Navodeći da elementarna pismenost ne znači istinsku pismenost, Babićeva kaže da se pismenost razvija i usavršava tokom čitavog života, a ne samo kroz formalno obrazovanje.
Ona smatra da je obrazovni sistem opterećen brojnim sadržajima, a da se nedovoljno prostora ostavlja za utvrđivanje gradiva i razvijanje funkcionalne pismenosti.
“Učenici znaju da ponove gramatička pravila, ali ih često ne primjenjuju u praksi, što se vidi u čestim greškama u pisanju, te brojnim drugim odstupanjima od standardnog književnog jezika”, navodi Babićeva.
Prema njenim riječima, dodatni izazov predstavlja uticaj digitalnog okruženja i društvenih mreža, gdje je komunikacija brza i površna, a pažnja prema jezičkoj ispravnosti minimalna.
Ona je dodala da, iako se društvene mreže ne mogu uzeti kao relevantan pokazatelj opšte pismenosti, one ipak ukazuju na brojne gramatičke i stilske propuste, posebno kod mlađih generacija.
Babićeva je navela da se u modernizaciji obrazovnog sistema previše pažnje posvećuje digitalizaciji sadržaja, dodajući da se protivi digitalizaciji udžbenika u osnovoj školi jer djeca u tom uzrastu moraju biti oslonjena na knjigu i proces čitanja.
“Tako se razvijaju motoričke i intelektualne vještine. Veliki broj učenika ne čita tečno, pojedini ni u srednjoj školi nisu u potpunosti osposobljeni za čitanje sa razumijevanjem. Ni tečno čitanje bez razumijevanja ni mehaničko pamćenje sadržaja bez čitanja ne predstavlja uspješnost u učenju”, poručuje Babićeva.
Zbog toga, dodaje Babićeva, škola mora da se vrati knjizi, da se u nastavim planovima i praksi pronađe više prostora za utvrđivanje gradiva, razvijanje verbalnih sposobnosti učenika i njegovanje pisane riječi.
Babićeva ističe da je upravo ta vrsta pismenosti danas najmanje zastupljena u jezičkoj kulturi, a od presudnog je značaja za savremenu komunikaciju.
Međunarodni dan maternjeg jezika obilježava se svake godine 21. februara širom svijeta. Osnovni cilj je da se podigne svijest o značaju maternjeg jezika. Ovaj dan je uspostavio Unesko 1999. godine na prijedlog Bangladeša i obilježava se redovno od 2000. godine.
