Jedno od najstarijih i najraskošnijih stabala u Srpskoj – hrast lužnjak u derventskom naselju Lug otišao je u istoriju, ali su ostala predanja. Vijekovima je babin hrast bio glavni orijentir ispod kojeg su se okupljale vojske, organizovali ustanci, održavale igranke, ali i rađale prve ljubavi.
Ovaj dendrološki spomenik pored regionalnog puta Derventa – Prnjavor svojom ljepotom često je plijenio pažnju prolaznika. Mještani kažu da je duže vrijeme bio u lošem stanju te ističu da je nakon njegovog pada u nedjelju korijenje izvaljeno iz zemlje, pa je ostala velika rupa.
Stručni saradnik za turizam u Turističkoj organizaciji grada Derventa Mladen Pećić kaže da je hrast spomenik prirode koji je bio od velikog značaja za mještane Dervente.
Procjene su, kako kaže, da je star između 350 i 400 godina, dok je obim njegovog stabla između šest i sedam metara, što će se analizama sada moći detaljno utvrditi.
– U prošlosti se nazivao Puškinov hrast, zbog porodice Puškin koja je tu živjela prije Drugog svjetskog rata. Kasnije je u narodu bio poznat kao babin hrast – rekao je Pećić dodajući da na području Dervente postoji još sličnih hrastova.
On kaže da su se mnogi posjetioci Dervente često raspitivali o babinom hrastu, a o njemu su snimljene i mnoge priče.
– To je bila svakako jedna od zanimljivosti i atrakcija grada, pa su se ljudi često fotografisali pored njega – kazao je Pećić.
Istoričar iz Dervente Damir Kljajić objašnjava da su ga mještani nazvali babin hrast po Draginji Živanić, koja je živjela u kući pored stabla.
– Do 2018. godine, do smrti, u toj kući živjela je njena unuka Ljubica Jandrić koja je pričala da su stručnjaci prije posljednjeg rata obišli hrast i utvrdili da je star oko 350 godina, te da je najstariji u derventskom kraju i jedan od najstarijih u Srpskoj – kazao je Kljajić.
Uz hrast su, kako priča, vezane i mnoge priče.
– Tu su se okupljale vojske, organizovali ustanci, nedjeljom su se održavale igranke te su organizovani i zborovi. Ispod ovog drveta su se sastajali mladi zaljubljeni parovi koji su tu ašikovali. Mnogo toga se dešavalo oko hrasta, jer je on služio stanovništvu kao orijentir za razne sastanke – kazao je Kljajić.
Načelnik Odjeljenja za zaštitu prirodnog nasljeđa u Republičkom zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Dragan Kovačević za “Glas” kaže da hrast lužnjak nije imao zvanični status zaštićenog područja.
– Međutim, u saradnji sa lokalnom zajednicom, u želji da ga sačuvamo, nekoliko puta smo ga orezivali i pokušali da mu skinemo višak grana – rekao je Kovačević.
Problem je, kako kaže, što se on nalazio na privatnoj zemlji i što vlasnik parcele raspolaže svim pravima na deblo koje je sada oboreno.
Ispričao je da je razgovarao sa profesorima Šumarskog fakulteta, kao i nadležnima u “Šumama RS” koji će zajedničkim snagama pokušati, preko lokalne zajednice, da stupe u kontakt sa vlasnicima.
– Pokušaćemo da izvučemo jedan mali kotur od oko 25 centimetara koji bi bio ostavljen kao eksponat za obavljanje određenih edukacija i naučno-istraživačkog rada – rekao je Kovačević.
Priroda
Damir Kljajić kaže da je hrast lužnjak jedna od najljepših listopadnih vrsta drveća, jer raste i do 50 metara u visinu, ima gustu i široko formiranu krošnju, a karakteristična je za doline sa mnogo podzemnih voda.
– Nekada je derventski kraj, uz dolinu rijeke Ukrine i uz njene pritoke, bio bogat šumama ovog hrasta. Danas su prostori oko rijeke pretvoreni u oranice, a šume su najvećim dijelom iskrčene – rekao je Kljajić.
