Radno-okupaciona terapija, kao dio liječenja u psihijatriji, obuhvata širok spektar aktivnosti, a sve s ciljem poboljšanja fizičke i mentalne funkcije pacijenta. O koristima i efikasnosti ove terapije u liječenju pacijenata kojima je potrebno zbrinjavanje u psihijatrijskoj ustanovi, razgovarali smo sa specijalnim pedagogom i edukovanim okupacionim terapeutom, Bojanom Đerićem.
Đerić kaže da su najmoćnije sredstvo u psihijatrijskom liječenju, ipak, lijekovi, ali da su rehabilitacija, resocijalizacija, odnosno, radna terapija, neizostavan dio procesa izlječenja.
„Radno-okupaciona terapija se sve više zagovara kao korisna metoda liječenja psihički oboljelih osoba. Primjenjuje se i u centrima za mentalno zdravlje i u udruženjima koja imaju zadatak da pomognu psihički oboljelim pacijentima“, objašnjava Đerić i dodaje da se ova terapija primjenjuje i u fizikalnim centrima gdje postoji fizičko onesposobljenje drugih vrsta, a sve s ciljem prevazilaženja prepreka i barijera.
„Važno je da pacijenti steknu sposobnost da se snađu i djeluju u društvenoj sredini u koju se vrate, a ovdje se aktivno vrši promocija zdravlja kroz različite aktivnosti“, dodaje Đerić.
Prema Đerićevim riječima, pacijent dolazi na radno-okupacionu terapiju nakon zahtjeva psihijatra i saniranja početnih simptoma bolesti, te se u stanju remisije upućuje na radno-okupacioni tretman i popunjavanje slobodnog vremena uz kvalitetno propisane aktivnosti.
Aktivnosti treba odrediti u skladu sa sklonostima pacijenta
„Uloga terapeuta jeste da izvrši procjenu ličnosti pacijenta u skladu sa njegovom dijagnozom, uz neizostavno praćenje motiva i želja pacijenta, te da, na osnovu njegovih sklonosti i preferencija, odredi kojim aktivnostima će se pacijent baviti“, objašnjava Đerić i dodaje da je od velike važnosti postavljanje realnih i ostvarivih ciljeva za pacijenta.
Defektolog Đerić, koji je šef Radno-okupacione terapije u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Sokocu, navodi da se pacijenti smješteni u ovoj ustanovi bave uzgojem i održavanjem cvijeća, plasteničkom proizvodnjom, slikaju, pletu, obavljaju određene fizičke poslove ili se bave kreativnim radom.
„Gotovo svaki od pacijenata se bavio nekim poslovima, a vrlo često su to obrazovani ljudi sa diplomama visokih škola, te je važno da se i za njih pronađu adekvatni zadaci koji, uz motoričko okupiranje, okupiraju misli i pozitivno djeluju na inteligenciju“, navodi Đerić.
Na području Sarajevsko-romamnijske regije visok je procenat pacijenata koji se bore sa bolestima zavisnosti i neophodna im je pomoć u psihijatrijskoj bolnici.
Đerić ističe da su pacijenti koji se liječe od bolesti zavisnosti vrlo sposobni ljudi, koji, uglavnom, imaju mogućnost da urade sve zadate aktivnosti, koje ciljano djeluju na okupiranje misli i ruku.
Dnevno kroz radne tretmane i različite sekcije, najčeće dramske i literarne, prođe oko 65 pacijenata, od ukupno 150, u zavisnosti od procjene ljekara. Veliki je broj pacijenata koji nisu zainteresovani za rad, a uglavnom pate od bezvoljnosti i opadanja životnih funkcija, kaže Đerić i dodaje da osoblje ove ustanove ima vrlo težak zadatak da pacijenta pokrene, kako bi počeo da aktivno učestvuje u određenim aktivnostima.
Podrška porodice i okruženja izuzetno važna
Šef Radno-okupacione terapije, Bojan Đerić, kaže da je jedan od glavnih uzroka dolaska u psihijatrijsku bolnicu taj što pacijent ne uzima ili odbija da uzima propisanu terapiju.
„Neophodno je da pacijent redovno uzima terapiju, a liječenje traje nekada i do nekoliko godina, kako bi se bolest dovela u stanje remisije“, naglašava on.
Đerić kaže da često zbrinjavaju pacijente iz disfunkcionalnih porodica, koji nisu imali podršku i razumijevanje okoline. Prema njegovim riječima, razgovor je vrlo važan i često je osnov u prevenciji i očuvanju mentalnog zdravlja.
„Porodica bi trebalo da reaguje na vrijeme. Važno je da, kada se primijeti ponašanje koje odstupa od ‘normalnog’ ponašanja, mimo pravila, ukoliko osoba ne spava, ima neuobičajene promjene raspoloženja, izlazi noću iz kuće i slično, članovi porodice razgovaraju s njom, pokušaju da pozitivno utiču na nju, a potom ukoliko je neophodno, preduzmu i druge korake koji podrazumijevaju smještanje osobe u psihijatrijsku ustanovu“, naveo je Đerić.
Okupacioni terapeut objašnjava da tretmani ne bi imali nikakvog efekta ukoliko bi izostao razgovor sa pacijentima.
„Važno je da oni ispolje svoje misli i osjećanja, koje često nisu mogli iskazati u sredini u kojoj su boravili, zbog straha od ismijavanja ili zloupotrebe“, objašnjava Đerić.
Pacijenti psihijatrije često stigmatizovani
Đerić ističe da je veoma važno savjetovati pacijente, prije izlaska iz psihijatrijske ustanove, kako da se ponašaju i na koji način da djeluju u sredini u koju se vraćaju, a u kojoj su, nerijetko odbačeni i neshvaćeni, često osuđivani.
„Postoji velika stigma zbog dolaska u ustanove ovakvog tipa, a naši pacijenti često svjedoče i većoj stigmatizaciji kada izađu, odnosno, kada se vrate u društvenu sredinu“, kaže Bojan.
„Savjetujemo pacijentima da nastave sa normalnim životom i aktivnostima koje su upražnjavali. Preporučimo im, međutim, da ne budu nametljivi, da ne pokušavaju da sa nekim ostvare komunikaciju po svaku cijenu, da sačekaju reakciju određene osobe, čak i uobičajeni pozdrav prilikom susreta, te da se ponašaju u skladu s tim“, objašnjava Đerić.
Psiholog Mirjana Milinković, član Radno-okupacione terapije u Specijelnoj psihijatrijskoj bolnici u Sokocu, saglasna je da su podrška porodice i neosuđivanje okoline od presudne važnosti u procesu liječenja pacijenta i vraćanja u redovne životne tokove.
Milinković ističe da tome znatno doprinosi rad u psihoterapijskoj grupi koja pacijentima pomaže u procesu modulisanja misli, izražavanja osjećanja, sticanja novih znanja i poboljšanja postojećih vještina.
„Okupacionom terapijom nastojimo da otklonimo teškoće i deficite pacijenata, odnosno, da popravimo i unaprijedimo potencijal koji imaju. Grupne terapije pomažu im da ostvare kvalitetniji odnos sa drugim ljudima i unesu određene promjene u načinu života koje će im omogućiti da se brže i lakše uklope u sredinu, te da ih okolina na odgovarajući način prihvati“, navodi Milinković.
Priredbe i zabave, kao dio terapije
Pacijenti sa kojima smo razgovarali izuzetno su zadovoljni. Ističu da im zajedničke aktivnosti i zadaci koje imaju u radno-okupacionoj terapiji pomažu da zaborave na problem zbog kojeg su smješteni u psihijatrijsku ustanovu, te da se osjete korisnim.
„Ovdje dnevno provodim po četiri časa, to mi pomaže da se udaljim od negativnih misli, da budem raspoložena. Ne preskačem ni jednu radnu terapiju, zato što me rehabilituje, oslobodi od svega lošeg, ne razmišljam o problemima, o tome zašto sam ovdje, kada ću izaći…“, kaže pacijentkinja koja svoje misli okupira izradom umjetničkih djela i rukotvorina.
Ponekad, kažu, organizuju priredbe i zabave. Jedan od njih priprema monodramu koju će izvesti 22. decembra, povodom Dana Specijalne bolnica za psihijatriju Sokolac.
„Za tu priliku pripremamo monodramu ‘Prva bračna noć’, recitacije, aforizme, organizujemo to svake godine. U tim priredbama ponekad sa nama nastupaju i terapeuti, a nekad samo mi, pacijenti, imamo svoje tačke. Imamo literarnu, dramsku sekciju, muzičare“, kaže on, vrlo ponosan što učestvuje u tom događaju.
Iz bolnice savjetuju da je od izuzetne važnosti da osoba kada osjeti stres, napetost, bezvoljnost, slušne ili glasovne obmane, odmah potraži pomoć.
Prema riječima osoblja ove ustanove, pojedinac koji primijeti probleme, vrlo često nije u mogućnosti da se sam obrati za pomoć i nerijetko je neophodna podrška porodice i okoline. Kako dodaju, uz blagovremenu stručnu pomoć, često i ne mora da dođe do hospitalizacije.
