Dr. Selma Hašimbegović je specijalista oftalmologije i optometrije.
Kada je upisala Medicinski fakultet u Sarajevu, aktuelna specijalizacija joj nije bila prvi odabir.
Poznata je i prepoznata kao doktorica koja poštuje Hipokratovu zakletvu i koja svoje zanimanje ne doživljava kao posao nego kao poziv, što je nažalost skoro pa postala rijetkost ove važne struke.
Svoju empatiju svakodnevno reflektuje kroz odnos ka pacijentima i svakog liječi kao individuu, ne samo kao dijagnozu odnosno bolest.
Završila je Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu 2009. godine, a 2015. god. upisala postdiplomski studij i trenutno je kandidat za doktorsku disertaciju.
Kada su joj na počecima u centralnoj bolnici u Sarajevu bila uskraćena praktična znanja, njena ljubav ka oftalmologiji je bila dovoljno jaka da je motivira da znanje potraži van BiH, uči od najboljih stručnjaka te dobije priliku stečeno znanje “vratiti” u BiH.
Stava je da doktori ne trebaju sebično čuvati nego dijeliti svoje znanje mlađim kolegama.
U bolnici “Srbija” zaposlena je od 2020. godine od kada i obavlja funkciju rukovodioca Odsjeka za oftalmologiju.
Dr. Hašimbegović u intervjuu za Aktu govori o svojim počecima karijere, školovanju, aktuelnom stanju u zdravstvu, pacijentima, bolestima i još mnogo čemu a svojim odgovorima vraća nadu u evoluciju zdravstva podređenog isključivo pacijentu, odnosno čovjeku.
Dr. Hašimbegović, vi ste doktor specijalista oftalmologije i optometrije. Kada ste se odlučili za studij medicine, da li je ova uža specijalnost bila već definiran izbor ili ste tokom studija gradili odluku?
“Medicinski studij sam upisala sa željom da budem pedijatar, ali već tokom susreta sa prvim pedijatrijskim pacijentima, shvatila sam da se ne mogu nositi sa tom vrstom emocija. Oftalmologija me je privukla tokom studija već na samom početku predavanja i praktične nastave, jer je bila u potpunosti drugačija od svih drugih specijalnosti. Oftalmoloski pregled je vrlo specifican i zahtjeva određene vještine da bi se pomoću sočiva različitih dioptrija i biomikroskopa detaljno sagledali svi dijelovi oka, sa posebnim osvrtom na unutrašnje strukture oka. Također, u svakodnevnoj praksi se koriste brojni visokosofisticirani aparati za dijagnostiku oftalmoloških bolesti. I naravno, ono sto me je najviše privuklo, jeste činjenica da je rijeć o mikrohirurskoj grani. Moram spomenuti uticaj prof. Amile Alikadić Husović i moje asistentice Hude Hajjir Karčić, koje su svojim nesebičnim transferom znanja i pristupom prema studentima, u meni pobudile želju da dolazim na Kliniku za očne bolesti po znanje i mimo obavezne nastavne aktivnosti. I kao kruna mog studija, bila je odbrana diplomskog rada iz oblasti oftalmologije pod mentorstvom prof. Amile Alikadić Husović.”
Na osnovu Vašeg dosadašnjeg iskustva u radu sa pacijentima, koliko su osviješteni o važnosti prevencije očnih oboljenja, koliko su svjesni uticaja načina života na iste? Da li su pregledi češće preventivni/redovni, ili tek po razvoju neke bolesti kada je već kasno, kada su terapije manje uspješnosti?
“Nažalost, u BiH vlada vrlo nizak stepen osviješćenosti o značaju prevencije bolesti opđenito, a pogotovo kad su u pitanju očna oboljenja. U razvijenim zemljama se izdvajaju pozamašni novčani iznosi za razne kampanje i aktivnosti radi podizanja svijesti o prevenciji određenih bolesti, kako u cilju poboljšanja kvaliteta života i smanjivanja dužine trajanja odsustva s posla usljed bolesti, tako i u cilju smanjivanja troškova liječenja preventivnih bolesti. U BiH pacijenti potraže lječničku pomoć kada je bolest u odmaklom stadiju, čime su i sami rezultati lječenja vrlo skromni. Meni lično je to doista neshvatljiva pojava, jer očne bolesti dovode do pada vidne oštrine, a samim time i do narušavanja kvaliteta života (ponekad i do stanja kada pacijent nije više sposoban samostalno obavljati svakodnevne životne aktivnosti). Mada, u posljednje vrijeme, primjećujem sve veći broj pacijenata koji dolaze na preventivni pregled, što me doista raduje.”
Specijalistički staž iz oblasti oftalmologije i optometrije završili ste sa najvećom ocjenom na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Član ste Evropskog Udruženja hirurga katarakte i refraktivne hirurgije te Evropskog Udruženja alergologije i kliničke imunologije. Već skoro tri godine ste na čelu Oftamološkog odsjeka u Bolnici “Srbija” u (Istočnom) Sarajevu. Da li ste nakon specijalističkog staža imali priliku dobiti šansu ostati na KCUS-u? Zašto za mlade i uspješne doktore, specijaliste općenito nema mjesta na KCUS-u kada znamo koliko su određeni sektori u deficitu sa doktorima? Da li se mladim stručnjacima rijetko daju šanse?
“Specijalisticki staž sam obavila u svojstvu samofinansirajućeg specijalizanta, tj. četiri godine svakodnevnog odlaska na Očnu kliniku bez plate i bez doprinosa uz lična novčana izdvajanja za mentorstva i troškove polaganja specijalističkog ispita. Prve dvije godine specijalizacije su bile vrlo stresan period zbog tretmana od strane tadasnje šefice očne klinike, koja mi je zabranila ulazak u operacionu salu, kao i pristup ambulantnim pacijentima. To me je samo dodatno motiviralo da sjednem u avion i odem u grad Chennai u Indiji kod jednog od najpoznatijih i najuticajnih oftalmologa na svijetu dr. Amar Agarwala, te pod njegovim mentorstvom i mentorstvom dr. Soosan Jacob naučim raditi sofisticirane operacije mrene. Zahvaljujuci tom potezu i činjenici da je za manje od mjesec dana od mog povratka iz Indije na čelo Očne klinike postavljena nova šefica, koja je bila svim specijalizantima “vjetar u leđa”, već na trećoj godini sam uz superviziju radila složene operacije mrene najmodernijom metodom fakoemulzifikacije sočiva. Po samom završetku specijalizantskog staza i položenom stručnom ispitu sa najvišom ocjenom, dobijam posao u JZU “Srbija” u Istočnom Sarajevu, a ubrzo i mjesto rukovodioca oftalmološkog odsjeka. Trenutno se nalazim u ustanovi gdje se istinski cijeni stručnost i gdje menadžment ulaže u edukaciju svog kadra, a sve u cilju poboljšanja kvaliteta zdravstvene usluge.”
Redovni ste na mnogim lokalnim i internacionalnim medicinskim simpozijima, seminarima, edukacijama. Rado dijelite znanje i unapređujete svoje. Na pragu ste i doktorske disertacije. Možete li nam otkriti koji će biti fokus Vašeg rada i u kojem smjeru nadalje vidite svoju karijeru ?
“Želja mi je bila da usvojim što više korisnog znanja u inostranstvu i da isto primjenim u BiH, a taj proces učenja traje, koliko i traje radni vijek jednog doktora. Stručno usavršavanje je sastavni dio našeg poziva, tako da su radionice, kongresi i simpoziji mjesta gdje imamo priliku učiti od svjetskih stručnjaka, koji nam doslovno “serviraju” dragocjeno znanje proisteklo iz njihove dugogodišnje prakse. Zadnjih godina uzimam aktivno učešće na pojedinim hirurškim internacionalnim kongresima, što je i jedan “korak više” u mojoj karijeri. Trenutno je doktorska disertacija u nezahvalnom položaju, jer Katedra za oftalmologiju na Medicinskom fakultetu u Sarajevu unazad pet godina nema redovnog profesora, a samim time nisam u mogućnosti imati mentora za izradu doktorske disertacije iz oblasti oftalmologije. Iako sam položila sve ispite postdiplomskog studija, ozbiljno razmišljam da izradu doktorske disertacije nastavim na nekom drugom medicinskom fakultetu.”
Koje oftamološke bolesti biste opisali kao normalne, one koje slijede proces starenja a koje one zbog kojih se treba zabrinuti? Da li se na njih može uticati preventivno i kako?
“Postoje očna oboljenja, koja su očekivana u određenoj životnoj dobi, poput slabovidnosti u dječijoj dobi ili senilne degenerativne makulopatije i mrene u trećoj životnoj dobi. Neka oboljenja su učestalija unutar porodice, poput glaukoma. Neka oboljenja su komplikacije osnovnog oboljenja, poput dijabetične retinopatije, hipertenzivne retinopatije, autoimunih uveitisa i vaskulitisa. Neka oboljenja se javljaju usljed toksičnog dejstva pojedinih ljekova. To su samo neka od oboljenja, koja zahtjevaju redovne oftalmološke preventivne preglede, da bi se moglo pravovremeno terapeutski djelovati (bilo konzervativno ili hirurški). Djeca životne dobi od dvije do pet godina, osobe koje u porodici imaju pozitivnu anamnezu na glaukom, koje se liječe od dijabetesa, povišenog krvnog pritiska, endokrinoloških bolesti, autoimunih bolesti i onkoloških bolesti spadaju takođe u rizičnu skupinu pacijenata i trebali bi imati redovne oftalmološke preglede bar jednom godišnje.”
U bolnici “Srbija” ste prošle godine po prvi put izveli komplikovanu operaciju oka koja se inače provodi uz određene rizike po pacijente u referentnim bolnicama. To znači da je Vaša bolnica pored stručnog kadra opremljena najmodernijom tehnologijom i medicinskim instrumentima. Inače, sagrađena je po najvišim evropskim standardima. Pored sopstvenih stručnjaka iz različitih oblasti medicine, imate i mnoge gostujuće doktore iz naše zemlje, regiona i inostranstva a na raspolaganju imate i korištenje helikoptera Republike Srpske. Takva referenca je zasigurno presudna za osjećaj sigurnosti pacijenata. Po čemu se pristup radu u ovoj bolnici razlikuje od ostalih?
“Bolnica je izgrađena 2019 god. u skladu sa najvišim standardima u zdravstvu. Oftalmološka hirurška sala je zasigurno jedna od najopremljenih sala u državi i raspolaže sa aparatima i instrumentarijem najnovije generacije. Pored bolničkih usluga sekundarnog karaktera, naši pacijenti mogu dobiti i pojedine usluge tercijalnog nivoa. Jedna od takvih usluga je i hirurška rekonstrukcija šarenice (irisa) oka tzv. pupiloplastika, koja je u domenu tercijalnog nivoa zaštite, a po prvi put je izvedena i u našoj ustanovi 2021 god. Problem sa kojim se bolnica trenutno suočava jeste deficit stručnog kadra, ali to je općenito problem u BiH i regiji, kad je u pitanju zdravstvo. Menadžment bolnice, u nastojanjima da riješi ovo pitanje, redovno objavljuje konkurse za dodjelu specijalizacija, te intezivno ulaže u edukaciju svojih uposlenika. Također, angažovan je i veliki broj eminentnih stručnjaka iz regije u svojstvu spoljnih saradnika, koji pružaju svoje usluge pacijentima, ali ujedno rade i na edukaciji mladih doktora. Moram istaći da je u našoj ustanovi upravo fokus na transferu znanja, što je u mnogim drugim ustanovama zapostavljena praksa i mladi doktori su prepušteni sami sebi. Naš pristup baziramo na stručnosti, empatiji i iskrenom odnosu prema pacijentu, a to i sami pacijenti prepoznaju, tako da iz godine u godinu raste povjerenje sve većeg broja pacijenata iz RS-a, ali i iz FBiH. Naš primarni cilj je opravdati dobijeno povjerenje, stoga su oftalmološki pregledi vrlo detaljni i tokom prvog pregleda se obave sve potrebne dijagnostičke pretrage da bi se uspostavila dijagnoza i započeo terapijski tretman. Ujedno, imamo odličnu saradnju sa Klinikom za očne bolesti u Banja Luci, tako da naši pacijenti imaju na raspolaganju svu moguću oftalmolosku uslugu.”
Šta mislite o zdravstvu u BiH kao jedan od sudionika a kako kao mogući pacijent? Koje su po Vama ocjene mogućih unapređenja i na koji način, te šta smatrate nedostatkom oftamološke struke u BiH u kontekstu usluge, dovoljnog broja oftamologa i sl. ?
“I kao sudionik i kao pacijent stava sam da se u zdravstvo ne ulaže dovoljno, te da u nadležnim institucijama rade osobe koje nemaju plan za razvoj zdravstva u BiH. Zaostajemo za zemljama u regiji i to u svim segmentima zdravstva, od kadra do opreme. U medijima svakodnevno čitamo o dostignućima kolega iz regije, dok su naši pomaci izrazito skromnog karaktera. Deficit sa kadrom dodatno pogoršava način na koji se dodjeljuju specijalizacije, te kao posljedicu odabira nekompetentnih doktora, imamo sve veći broj nezadovoljnih pacijenata, koji lutaju od specijaliste do specijaliste u potrazi za dijagnozom i adekvatnom terapijom. Sve dok na konkursima budu prolazili podobni, a ne sposobni, neće biti poboljšanja u kvalitetu zdravstvene zaštite i tu će cijenu u konačnici plaćati pacijenti. Nebitno je koliko se novčanih sredstava izdvaja za nabavku medicinske opreme, jer tehnologija ne može kompenzirati nedostatak stručnog kadra. Oftalmologija nije izuzetak, te najveći nedostatak jeste nedovoljan broj oftalmologa, pogotovo u manjim mjestima u kojima ima jedan ili nijedan oftalmolog.”
Zašto je uspješna dijagnostika postala tabu tema u zdravstvu i zašto se pacijenti često osjećaju kao pokusni kunići. Zašto je postalo normalno tražiti dva, tri i više mišljenja doktora koji su išli u iste škole da biste onda kao pacijent sami birali najbolju opciju i dalje zbunjeni šta je najbolje ? Zašto je odlazak doktoru po Vašem mišljenje postala lutrija i igra na sreću? Da li je sigurnost dijagnostike postala zatočenik pojedinačnog pristupa radu doktora pojedinaca i međukolegijalnih kritika ?
“Trenutno situacija i nije bas toliko losa, jer još uvijek imamo veliki broj medicinskih stručnjaka iz različitih oblasti (većina ih je u privatnoj praksi), ali je u perspektivi vrlo zabrinjavajuća. Medicina je multidisciplinarna nauka i do pojedinih dijagnoza se ne dolazi na osnovu jednog pregleda, već su potrebni dodatni konsultativni pregledi i dijagnostičke pretrage, što ponekad može i da potraje. Nasuprot tome, pojedini pacijenti su vrlo nestrpljivi, dok pojedini ne žele prihvatiti dijagnozu, pa traže ono što žele čuti, a pojedini su stava da znaju bolje od doktora na osnovu internetskog istraživanja komercijalnih stranica. Sve to dodatno otežava stanje u zdravstvu. Odgovor na pitanje žasto će odlazak doktoru postati lutrija je vrlo jednostavan: aktuelni odabir nekompetetnih diplomiranih doktora medicine prilikom dodjeljivanja specijalizacije, odsustvo psihološke analize kandidata i monopol nad znanjem. To vam je otprilike kao kad preambiciozni roditelji forsiraju svog sina da postane profesionalni fudbaler, iako on ima dvije lijeve noge, te u konačnici svojim uticajem omoguće mu da bude dio tima npr. FK “Željezničar”, koji izgubi od manje prestižnog FK “Igman”. Tako je i u medicini, niti je svako za medicinskog studija, niti je svako za internistu, niti je svako za hirurgije, niti je svako za akademskog zvanja, ali ne postoji profiliranje na osnovu kompetencija i epilog je trenutno stanje u zdravstvu. Drugi problem, po meni najporažavajući, jeste monopol nad znanjem. Starije kolege ne da ne prenose znanje na mlade specijalizante, već ih u večini slučajeva i opstruišu, misleći da će na takav način zadržati svoj status. Iz ličnog iskustva mogu dati savjet mladim kolegama da je najbolje takve kolege jednostavno zaobići i tražiti znanje na drugim mjestima. To će zahtjevati dodatno žrtvovanje slobodnog vremena i privatnog života, dodatne finansijske troškove, ali na kraju će se snovi ostvariti i naći ćete se u poziciji da ste u potpunosti samostalni u svom radu, pa možda čak i stručniji. Samo nemojte nikad postati baš taj doktor, koji ljubomorno čuva znanje. I još jedna stvar u koju sam se lično uvjerila, jeste ta da se znanje i novac umnožavaju djeljenjem.Treći problem je masovni odlazak mladih iz BiH. Postali smo zemlja koja prednjaći u izvozu visokoobrazovanog kadra iz dva razloga: ili nisu u mogućnosti doći do stalnog zaposlenja ili su potcjenjeni.”
Poznati ste kao doktor koji živi i radi Hipokritovu zakletvu, odnosno tu filozofiju pristupa medicinskoj usluzi. Zašto mislite da je takav pristup danas rijetkost? Da li se danas medicina završava tek iz egoističnih razloga ili iz višeg smisla služenja čovječanstvu i spašavanju pacijenata? U čemu mislite da leži taj varijabilni odnos doktora ka poslu, ka pacijentima u kojem su neki jako detaljni neki površni neki apsolutno odsječeni od potreba pacijenata. Obzirom na serioznost djelatnosti, vezujete li to isključivo za karakter ličnosti, profesionalnu etiku ili pak nešto drugo ?
“U osnovi svakom pacijentu pristupam kao da je neko moj najbliži, moj roditelj, moj brat, moj prijatelj, moj kolega, moj komšija. Nastojim biti što više samokritična i dajem svoj maksimum u svakoj situaciji, i ako nisam dovoljno kompetentna za pojedine slučajeve, onda pacijenta uputim kolegi na konsultativni pregled. Tu iskrenost pacijenti prepoznaju i cijene je. U našem poslu nema mjesta za površnost, to je prevelik luksuz. Mislim da je odnos prema pacijentu prvenstveno odraz karaktera ličnosti. Neki su se odlučili za ovaj poziv iz altruističnih razloga, a neki iz čisto egoističnih, to pacijenti odlično prepoznaju.”
Možda je prerano pitati jer ste mlad doktor, ali šta biste sa ovog stanovišta željeli postići kroz karijeru u smislu profesionalne zaostavštine ?
“Trenutno su u mom timu dva divna mlada specijalizanta, dvije divne mlade osobe, pametne, sposobne, odličnih manuelnih vještina i želim da budu među najboljim oftalmolozima u našoj regiji.”
