Ideja o Svjetskom prvenstvu sa 64 reprezentacije vratila se na sto Svjetske fudbalske federacije (FIFA). Nakon organizovanja turnira sa 48 selekcija, sve je više onih koji smatraju da za 2030. godinu, kada fudbal slavi stogodišnjicu od prvog Mundijala, treba spremiti još veće takmičenje. Predsjednik FIFA-e Gianni Infantino naglašava da svaka ideja zaslužuje razmatranje, a južnoamerička konfederacija CONMEBOL gura plan koji bi turnir povećao za još šesnaest selekcija u odnosu na format iz ljeta 2026.
Što više reprezentacija i utakmica ima jedan turnir, to više neočekivanih obrta može da donese – i to postaje teže tačno prognozirati. Proširenje Svjetskog prvenstva 2026. u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Meksiku na 48 selekcija i 104 utakmice već je na početku to demonstriralo: svaki novi protivnik uvodi dodatne nove faktore, uključujući način igre, formu, taktičke odluke. Stoga se mnogi poklonici fudbala i oni koji se vole kladiti oslanjaju na prognoze profesionalaca kada treba procijeniti tok događaja.
Na primjer, na Legalbetu, stručnoj web stranici za online klađenje u Srbiji, iskusni tipsteri procjenjuju šanse timova za pobjedu i potkrepljuju svoje prognoze argumentovanom analizom.
Skok na 64 selekcije tima podigao bi taj broj na 128 utakmica, dvostruko više od formata sa 32 tima koji je trajao od 1998. do 2022. Za navijače to znači 45 dana neprekidnog fudbala.
No da li je dodatno proširenje formata zaista dobra ideja? Razmotrimo argumente i jedne i druge strane.
Odakle dolazi prijedlog
Predsjednik fudbalskog saveza Urugvaja Ignacio Alonso prvi put je pokrenuo ideju u martu 2025. na sjednici Vijeća FIFA-e. Treba reći da Urugvaj ima poseban motiv. Tamo je 1930. odigran prvi Mundijal, a 2030. zemlja dobija jednu od tri svečane uvodne utakmice kojima se obilježava vijek postojanja takmičenja.
I bez dodatnog potencijalnog širenja, ovo takmičenje bit će neobično. Glavni domaćini su Španija, Portugal i Maroko, a Urugvaj, Argentina i Paragvaj u Južnoj Americi će biti domaćini po jednog meča. Stoga će ovo biti prvi Mundijal koji će biti održan na tri kontinenta i u šest različitih država.
Za Južnu Ameriku računica nosi i konkretnu korist. Sa 64 selekcije svih deset reprezentacija CONMEBOL-a praktično bi dobilo mjesto na završnici, dok bi po sadašnjem sistemu direktan plasman imalo šest ekipa, uz mogućnost dodatnog baraža. Venecuela je jedina južnoamerička reprezentacija koja nikada nije igrala na Mundijalu, pa bi i ona dobila priliku da to promijeni.
No mnogi analitičari ukazuju da iza ideje o proširenju ne stoje samo sportski, već i značajni komercijalni motivi. Svaka dodatna utakmica znači dodatne prihode od TV prava, sponzora i prodaje ulaznica: samim tim, proširenje turnira moglo bi dodatno da napuni kofere FIFA.
Šta bi se konkretno promijenilo
Prijedlog sa 64 tima samo je nastavak pravca kojim FIFA ide još od dolaska Giannija Infantina na čelo organizacije. Mundijal je već doživio najveću promjenu u modernoj historiji, sa 32 na 48 reprezentacija, a uporedo s tim FIFA je pokrenula i prošireno Svjetsko klupsko prvenstvo, koje je prvi put u novom formatu sa 32 ekipe odigrano 2025. u Sjedinjenim Državama.
Najvažnije posljedice izgledaju ovako:
- Broj utakmica raste sa 104 na 128, što je rekord u historiji takmičenja.
- Na završnici bi učestvovalo gotovo trideset posto od 211 članica FIFA-e.
- Kvalifikacije u većini konfederacija pretvorile bi se u formalnost za najjače selekcije.
- Logistički zahtjevi, od broja stadiona do dugih putovanja, dodatno bi opteretili ionako napučeno “izdanje”.
Da bi se vidjelo koliko je skok zaista veliki, dovoljno je pogledati kako se format mijenjao kroz decenije. Mundijal je dugo bio takmičenje malog kruga izabranih, a tek u posljednjih nekoliko ciklusa pretvorio se u sve širu smotru:
| Period | Broj reprezentacija | Broj utakmica |
| 1982–1994 | 24 | 52 |
| 1998–2022 | 32 | 64 |
| 2026 | 48 | 104 |
| 2030 (prijedlog) | 64 | 128 |
Ako bi ovaj prijedlog prošao, samo od 2026. do 2030. broj utakmica skočio bi za četvrtinu, a broj reprezentacija za trećinu. Takav tempo širenja takmičenje nije vidjelo nikada, pa ni u eri kada se prelazilo sa 24 na 32 tima.
Argumenti protiv
Jedan od najvećih problema leži u tome što jasan model za 64 selekcije još ne postoji. Format sa 48 timova već je izazvao rasprave jer je uveo dvanaest grupa po četiri tima i komplikovan sistem kojim se određuje ko od trećeplasiranih ide dalje. Sa 64 reprezentacije FIFA bi mogla da se vrati na šesnaest grupa po četiri ekipe, što tehnički djeluje urednije i lakše za praćenje.
No kada na završnicu stigne trećina svih svjetskih reprezentacija, razlika između najboljih i najslabijih postaje ogromna. Rani mečevi rizikuju da budu “jednosmjerna ulica”, a upravo je neizvjesnost ono što daje vrijednost grupnoj fazi.
Tu je i pitanje kalendara. Igrači najjačih klubova već igraju gotovo cijele godine. Dodatne utakmice na najvećoj sceni značile bi još manje odmora i veći rizik od povreda u sezoni koja prethodi turniru.
Naravno, više grupa znači više paralelnih mečeva, više gradova i više putovanja za navijače koji prate svoju reprezentaciju. Stoga je plan naišao na negativan odgovor upravo na Starom kontinentu. Predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin nazvao ga je lošom idejom i upozorio da bi pao kvalitet i da bi kvalifikacije izgubile smisao.
Argumenti u prilog
Uprkos brojnim kritikama, ideja o održavanju FIFA Svjetskog prvenstva sa 64 reprezentacije ima mnogo pristalica. Njihov glavni argument je da je fudbal odavno prestao biti isključivo evropski i južnoamerički sport. U proteklih nekoliko decenija, nivo nacionalnih timova iz Azije, Afrike, Sjeverne Amerike i Okeanije značajno je porastao, pa je proširenje turnira logična faza u daljem globalnom razvoju.
Još jedna potencijalna prednost jeste i sama pomenuta struktura turnira. Format sa 48 selekcija oslanja se na složen sistem utvrđivanja koje trećeplasirane ekipe prolaze iz koje grupe i s kim dalje igraju. Sa 64 tima, FIFA bi se mogla vratiti tradicionalnom formatu od 16 grupa po četiri selekcije, gdje bi dvije najbolje ekipe direktno prolazile u nokaut fazu. Prema mišljenju brojnih analitičara, takav bi sistem bio lakši za praćenje i navijačima, pravedniji s takmičarskog stanovišta i eliminisao bi potrebu za poređenjem rezultata različitih grupa.
Za navijače veći turnir nosi jasnu privlačnost. Više reprezentacija znači više zemalja, više emotivnih debija i više priča koje izlaze izvan fudbalske mape velikih sila. Zelenortska Ostrva, Kurasao, Uzbekistan i Jordan već ove godine prvi put igraju na završnici.
Pristalice proširenja takođe napominju da su već uvodne utakmice Mundijala 2026. pokazale koliko su preuveličani bili strahovi od naglog pada kvaliteta fudbala. Nekoliko debitanata na turniru uspjelo je pružiti snažan otpor poznatijim rivalima, dok je posjećenost utakmica bila na rekordnom nivou. To ukazuje da se interesovanje navijača neće smanjiti ako se poveća broj učesnika.
Na koncu, proširenje donosi i nove mogućnosti za razvoj fudbala u zemljama koje su ranije rijetko mogle da se plasiraju na Mundijal. Dolazak na turnir osigurava dodatne prihode nacionalnim savezima, privlači sponzore, podstiče ulaganja u infrastrukturu i povećava interesovanje mladih za ovaj sport. Upravo to je efekat koji FIFA često navodi kao jedan od glavnih argumenata u prilog povećanja broja učesnika Svjetskog prvenstva.
Bez obzira na to da li će proširenje na 64 tima biti odobreno ili ne, debata jeste umnogome promijenila način na koji ljudi razmišljaju o budućnosti Mundijala. U prošlosti je glavna dilema bila ko će postati prvak svijeta, dok se danas rasprava više fokusira na to kakav bi najvažniji fudbalski turnir na svijetu trebao biti u 21. vijeku: da li više inkluzivan, ili više konkurentan?
