Vlasti Srbije i Republike Srpske trebale bi odmah da pruže materijalnu i moralnu podršku Srbima u Federaciji BiH /FBiH/ kako bi se zaustavila devastacija, krađa i preimenovanje srpskih pravoslavnih svetinja, ističe za Srnu predsjednik Udruženja građana “Istina i pravda” Dušan Šehovac.
On ukazuje da, nakon ratnih razaranja, drugi čin u brisanju tragova postojanja Srba u FBiH jesu aktivnosti vlasti tog entiteta koje pravoslavne vjerske objekte uknjižavaju kao “državnu svojinu”.
“Treći čin jeste medijska priča u kojoj srpska pravoslavna groblja imenuju kao `bosanska pravoslavna mezarja`, sa namjerom da sutra i pravoslavne crkve u FBiH pretvore u nove Aja Sofije, u nove `bosanske pravoslavne crkve`”, upozorava Šehovac.
On napominje da je kao čovjek koji je posjetio i snimio sve pravoslavne vjerske objekte na području nekadašnjeg grada Sarajeva i razgovarao sa Srbima pravoslavcima, svjestan značaja očuvanja i predstavljanja srpskog vjerskog blaga u FBiH.
DŽAMIJA KRALJA FAHDA NA IMANJU SRPSKE PORODICE MLAĐEN
Šehovac pita vlasti Kantona Sarajevo da li je zemljište na kojem je sagrađena džamija kralja Fahda u Nedžarićima, odnosno Alipašinom polju, uknjiženo na džamiju ili kao “državna imovina” BiH?
Svojevremeno je Srpska pravoslavna crkva /SPC/ insistirala da joj se to zemljište vrati.
Prema raspoloživoj dokumentaciji, zemljište je pripadalo srpskoj porodici Mlađen, od koje je nezakonito oduzeto i nikada joj nije vraćeno, već je nezakonito poklonjeno Saudijskoj Arabiji, koja je na njemu sagradila džamiju.
Upravo to zemljište porodice Mlađen svojevoljno je i bez ičije saglasnosti Bakir Izetbegović nezakonito poklonio Saudijskoj Arabiji u vrijeme dok je bio direktor Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo.
Kada su Izetbegovića svojevremeno srpski mediji pitali da li je to tačno, odgovorio je samo da se ne sjeća.
Poražavajuće je da je džamija i cijeli njen kompleks vlasništvo Saudijske Arabije, dakle inostranstvo.
U dokumentaciji kojom raspolaže sarajevska opština Novi Grad piše da je Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo dao Saudijskoj Arabiji u vlasništvo plac na Alipašinom polju, i to bez ikakve nadoknade. Vlasti te države su zvanično tražile stav Poreske uprave o tome da li su dužni da plate porez i odgovoreno im je da ništa ne treba da plaćaju.
Nakon toga je Saudijska Arabija uknjižila to zemljište kao svoje vlasništvo i izgradila džamiju, te uz nju nekoliko objekata koji su vlasništvo Visokog saudijskog komiteta. Inače, toj organizaciji je zabranjen rad jer je osumnjičena da se bavi poslovima u vezi sa terorizmom, a poznato je da je tu prisutan i razvija se vehabijski pokret.
IMOVINA SPC – STUB KOLEKTIVNOG PAMĆENJA
Šehovac napominje da groblja i religijski objekti u srpskoj tradiciji nisu samo prostori vjerskog obreda, već ključni stubovi kolektivnog pamćenja, kontinuiteta i identiteta srpskog naroda.
“Naročito u krajevima gdje su Srbi kroz istoriju bili izloženi ratovima, migracijama i nasilnim prekidima života zajednice. Pravoslavna groblja svjedoče o viševjekovnom prisustvu Srba na određenom prostoru. Nadgrobni spomenici sa ćiriličkim natpisima, imenima, prezimenima, krstovima i datumima rođenja i smrti čine tihi, ali neporecivi dokaz istorijske stvarnosti jedne zajednice”, ističe on.
Šehovac kaže da je groblje, u tom smislu, arhiv naroda i da ono govori gdje je neko živio, koliko je dugo bio tu i kakav je identitet njegovao.
“Crkve i manastiri u srpskoj tradiciji imaju dvostruku ulogu – duhovnu /liturgija, krštenja, vjenčanja, opijela/ i identitetsku /jezik, pismo, istorijsko pamćenje, običaji/. Kroz vijekove bez državnosti upravo su crkva i groblje čuvali narod. Oko njih su se formirala sela, bratstva i porodične linije. Zato je napad na crkvu ili groblje uvijek doživljavan kao udar na sam opstanak zajednice, a ne samo kao materijalna šteta”, ukazuje Šehovac.
On napominje da su u srpskom identitetu religijski objekti neraskidivo povezani sa krsnom slavom, porodičnim svetiteljem i osjećajem svog mjesta.
“Groblje u kojem počivaju preci i crkva u kojoj su kršteni postaju dio ličnog i kolektivnog identiteta, neka vrsta svete geografije naroda. Poštovanje grobova i vjerskih objekata predstavlja minimum civilizacijskog standarda. Za Srbe, pravo na grob predaka znači pravo na sjećanje, identitet i dostojanstvo. Gdje nema groba – nema ni priznanja da je neko ikada postojao”, ističe Šehovac.
On kaže da su groblja i religijski objekti za Srbe živa istorija u kamenu i molitvi.
“Oni čuvaju pamćenje, potvrđuju prisustvo i povezuju generacije. NJihovo očuvanje nije samo pitanje vjere, već pitanje kulture, identiteta i elementarne pravde. Istorijsko iskustvo Srba u 20. i 21. vijeku pokazuje da su rušenje crkava i skrnavljenje grobalja često pratili progone i etnička čišćenja. Cilj takvih činova nije samo vandalizam, već brisanje tragova postojanja jednog naroda i poruka – `tu nikada niste pripadali`”, ukazuje Šehovac.
SRBI NE MOGU ĆUTATI KADA IM SE UDARA NA TEMELJNE VRIJEDNOSTI
Sociolog Vladimir Vasić kaže za Srnu da postoje crvene linije preko kojih se ne može preći, te naglasio da imovina SPC nije ničija babovina, već ugaoni kamen na kojem su Srbi ovdje vijekovima opstajali.
“Imovina SPC nije ničija babovina niti nekakva katastarska čestica u prašnjavim urbanističkim budžacima, već ugaoni kamen na kome smo, uprkos svemu, ostali i opstali na ovim prostorima, prkoseći raznim drskim osvajačima. Tako će biti i sada!”, poručuje Vasić.
On kaže da, u najmanju ruku, nije pametno udarati na temeljne vrijednosti bilo kojeg naroda, a od njega opet očekivati da ćuti.
“Politički je nezrelo zalagati se za funkcionalnost zemlje, dok se istovremeno postupcima koji djeluju isključivo konfrontaciono dovodi u pitanje položaj jednog od konstitutivnih naroda čiji je istorijski i kulturni kontinuitet neodvojiv od samog postojanja ove zajednice, svidjelo se to nekome ili ne. Opravdano je i argumentovano postaviti pitanje – da li glasni promoteri bh. državnosti, ovakvim nedjelima, zapravo promovišu njenu budućnost ili raspad?”, pita Vasić.
Vasić napominje da iskustva regiona jasno pokazuju da se pitanja vjerskih institucija i njihove imovine ne mogu tretirati kao obična administrativna stavka, jer crkva u sociološkom smislu predstavlja instituciju kolektivnog pamćenja, identiteta i istorijskog kontinuiteta zajednice.
On ističe da u svakom civilizovanom društvu koje svoje funkcionisanje temelji na vladavini prava, pitanje imovine ostaje u okvirima pravnog poretka.
“Međutim, u zajednicama kakva je BiH, ovakva pitanja vrlo često izlaze iz pravnih okvira i postaju identitetska, istorijska i suštinska – društvena”, ukazuje Vasić.
Taman kada se učini da BiH ima potencijal da funkcioniše kao složena demokratska zemlja zasnovana na institucijama i pravilima, kaže on, pojave se potezi koji javnosti vraćaju asocijacije na periode u kojima je važio zakon jačeg, a ne vladavina prava.
“Da li je stvarno neko do te mjere neinteligentan da može očekivati da srpski narod neće reagovati na pokušaje revitalizacije osmanskog zuluma na ovim prostorima, i to danas u 21. vijeku?!”, pita Vasić.
On kaže da razumije da neko ima simpatije prema istoriji, ali da treba da zna da je doba imperijalizma, bar onog viševjekovnog, na ovim prostorima duboka prošlost.
“U društvu koje je već istorijski opterećeno podjelama, ovakvi potezi sigurno će proizvesti duboke tenzije i dodatne podjele između običnog naroda kojem, cijenim, do toga nije. Ovakvi i slični sporovi nisu puka pravno-politička pitanja, već potencijalni okidači ozbiljnih društvenih podjela u već opterećenom društvu”, ocjenjuje Vasić.
On kaže da se, ipak, nada će biti razuma da se sve ovo zaustavi. “U duhu vjere koju ispovijedam i Boga, u kojeg vjerujem, kao i svetinja koje čuvam, iznad svega se nadam i molim da će se projaviti neko zdravorazuman i na vrijeme sve zaustaviti”, ističe Vasić.
