Piše: Ljubiša Malenica
Rusija je u više navrata, počevši od sada već čuvenog govora Vladimira Putina u Minhenu 2007. upozorila da na dalje širenje NATO saveza ka istoku gleda kao na egzistencijalnu prijetnju i da takvo ponašanje Zapada može dovesti samo do povećanja nesigurnosti i urušavanja odnosa između Moskve i zapadnih zemalja. Trenutna kriza u Ukrajini je jasno definisala dvije zemlje od značaja za Rusiju, a to su sama Ukrajina i Gruzija, čiji ulazak u Sjevernoatlantski savez predstavlja crvene linije za Moskvu. Eventualno članstvo Kijeva i Tbilisija u NATO paktu, te raspoređivanje borbenih potencijala alijanse na njihovoj teritoriji, posebno raketnih sistema, bi u potpunosti narušilo sposobnost Ruske Federacije da pravovremeno reaguje na mogući napad, što je za Moskvu neprihvatljivo.
Reakcije Zapada, bez obzira govorili o Sjedinjenim Državama ili pak Zapadnoj Evropi, su bile predvidljivo slične i u većini slučajeva svodile su se na prosto odbacivanje ruskih upozorenja i zabrinutosti kao neosnovanih. Istovremeno je Rusija slikana kao izvor problema korištenjem hladnoratovske retorike o mogućoj invaziji Evrope od strane ruskih trupa, ruskom malignom uticaju na Balkanu, ruskom mješanju u američke izbore 2016. te čitavog niza drugih neistina i obmana. U oblasti psihologije izučava se proces pod nazivom projekcija, koji se najprostije definiše kao prenošenje na druge osobe sopstvenih negativnih karakteristika. Od trenutka kada je Rusija započela svoj vojni, geopolitički, ekonomski i ideološki oporavak, ponašanje zapadnih zemalja, posebnom Sjedinjenih Država, može se okarakterisati kao primjer projekcije na stepenu velikih sila. Kada govorimo o mješanju u tuđe izbore, podsticanju korupcije, pokušajima društvenog inžinjeringa, razornim vojnim agresijama, oholom ideološkom nastupu te sijasetu drugih destabilizujućih radnji nema boljega primjera od Vašingtona. Ovo je nešto o čemu u 2022. godini nema potrebe čak ni raspravljati, s obzirom na skupljenu masu dokaza koji Amerikancima ne idu na korist.
Trenutna kriza u Ukrajini započela je 2014. godine sa obojenom revolucijom koja je srušila demokratski izabranog predsjednika. Pitanje njegove korupcije se često koristi kako bi se izvršila zamjena teza te skrenula pažnja sa činjenica da je on ipak bio proizvod narodne volje, te kako bi se istovremeno državnom udaru osigurao nekakav utisak legitimnosti i legalnosti. Protiv-ruska priroda Majdana je postala sasvim jasna kada je neposredno nakon zbacivanja ranijih vlasti ruski jezik postao sporan te tragedije u Odesi, iako ovi slučajevi nisu usamljeni i predstavljaju samo dva momenta u čitavom nizu sličnih dešavanja. Sam predsjednik Putin je u svome prošlogodišnjem obraćanju istakao da je na djelu degeneracija (opaska autora) Ukrajine u svojevrsnu „anti-Rusiju“ čija teritorija će služiti kao stalni izvor novosti koje će zahtjevati posebnu pažnju Rusije u sigurnosnom smislu.
Ako je suditi po iskustvima srpskog naroda, nova „ukrajinska“ nacija će biti izgrađena na temeljima mržnje prema svemu ruskome uz istovremeno ograđivanje od svih spona koje Ruse i Ukrajince povezuju. Vjerski raskol je već, uz svesrdnu pomoć vaseljenskog patrijarha, postignut i u odmakloj je fazi, što je uzrokovalo probleme ne samo u odnosima između Ruske pravoslavne crkve i Vaseljenske patrijaršije već i u okviru čitavoga Pravoslavlja.
Niko više, sem Rusije, ne spominje sporazume iz Minska koji su trebali još prije osam godina da umire tenzije i uspostave mir. Iako su mnogi evropski političari i zvaničnici isticali da sporazumi iz Minska predstavljaju put ka miru, do ključne transformacije na terenu još uvijek nije došlo, iako su u najvećoj mjeri ratna dejstva obustavljena. U međuvremenu, raspoloženje i politička vizija kako u Kijevu tako i u Donjecku i Lugansku se promjenila te su političari iz Donbasa u više navrata isticali svoju želju da se pripoje Ruskoj Federaciji dok su predstavnici vlasti u Kijevu ostali uporni u svome insistiranju da se pregovori moraju voditi između Ukrajine i Rusije, bez obaziranja na političko rukovodstvo Donjecke i Luganske narodne republike, što je Moskva odbila.
Ne treba smetnuti su uma da je zapravo, još u toku 2021. godine Kijev bio akter koji je prvi počeo sa gomilanjem snaga prema istočnim oblastima, što je bilo propraćeno retorikom sile koja se pozivala na neophodnost oslobođenja teritorija koje je „Rusija okupirala“, na postojanje volje i sposobnosti ukrajinske vojske da to učini te je istovremeno zahtjevana evropska i svjetska solidarnost sa vlastima u Kijevu i podrška za ovaj poduhvat. Od trena državnog udara 2014. pa sve do danas Ukrajina prima američki finansijsku i vojnu pomoć iako Sjedinjene Države u ovome pogledu nisu usamljene. Pored Vašingtona, baltičke zemlje, Turska, Danska, Velika Britanija, Češka, Kanada i Poljska su sve dale svoj doprinos naoružavanju i obučavanju ukrajinskih jedinica.
Rusija je na ovo odgovorila vojnim vježbama te prebacivanjem borbenih jedinica u Zapadni vojni okrug. Istovremeno, na diplomatskom planu, predsjednik Putin je skrenuo pažnju na postojanje ruskih crvenih linija te upozorio na moguće posljedice njihovoga zanemarivanja od strane Zapada. S obzirom da to nije dovelo do značajnijih promjena u sferi međunarodnih odnosa, polovinom decembra 2021. ruske vlasti javnosti predstavljaju spisak zahtjeva koji moraju biti zadovoljen prije nego li može doći do otopljavanja odnosa.
Moskva od kolektivnog Zapada, a zapravo od Sjedinjenih Država, zahtjeva obustavljanje daljeg širenja NATO saveza na istok, sa posebnim naglaskom na onemogućavanje ulaska u članstvo Ukrajine i Gruzije, no i drugih zemalja koje su ranije bile u sastavu SSSR-a. Zahtjevi Kremlja se odnose i na obustavljanje svih vojnih aktivnosti u Ukrajini, istočnoj Evropi, južnom Kavkazu i centralnoj Aziji, povlačenje raketnih sistema koji imaju kapacitete da gađaju rusku teritoriju te ograničavanje vojnih manevara na ranije dogovoren broj. Posebni sporazum sa Sjedinjenim Državama bi regulisao nuklearne arsenale dvaju država, koji bi morali biti raspoređeni isključivo na domaćoj teritoriji, te bi strateške bombardere, projektile i mornarička plovila kako Rusije tako i Amerike ograničio u kretanju na područija van udarnog dometa ovih oružija i platformi. Od Vašingtona je takođe zahtjevano pisano obavezivanje da neće instalirati vojne baze u bivšim sovjetskim državama niti će sarađivati sa njihovim vojskama.
Iz svojih specifičnih perspektiva, i Kijevu i Vašingtonu odgovara retorika o neminovnoj invaziji Rusije na Ukrajinu, iako se razlika uočava u tome koliko su dvije zemlje zapravo spremne da istraju u održavanju narativa ruskog napada.
Administracija Džozefa Bajdena trenutno izuzetno loše kotira među američkom populacijom. Popularnost samoga Bajdena kod stanovništva je u očiglednom padu i trenutno se kreće blizu 40% ispitanih, dok je samo 33% učesnika u istraživanjima istaklo da bi opet glasali za Bajdena. Kamala Haris, potpredsjednik Sjedinjenih Država nema ništa bolji rezultat, te je njena popularnost u određenim oblastima čak i lošija od Bajdenove. Za ovako loš rezultat sa pravom se može optužiti sam američki predsjednik i politike koje je njegova administracija usvojila prema pitanjima koja su od visokog značaja za prosječnog Amerikanca kao što su pitanje južne granice preko koje je samo u prethodnoj godini prešlo više od dva miliona ilegalnih imigranata, mahom iz Južne Amerike. Inflacija u Sjedinjenim Državama je u toku januara ove godine iznosila 7.3% uz prognoze daljeg rasta u nastavku godine. Prazne police u samoposlugama i prodavnicama širom zemlje su početkom godine ukazale na nestabilnost u globalnim lancima snadbjevanja i manjak sposobnosti „prve demokratije“ svijeta da se sama postara za sopstvene potrebe. Korona, i sve mjere uvedene sa navodnim ciljem borbe protiv virusa samo su dovele do frustracije stanovništva, posebno cenzura i očigledna pristrasnost poznatih ličnosti i državnih radnika.
Svi ovi problemi se nadovezuju na četiri godine unutrašnjih društvenih nemira koji su otkrili duboku podjeljenost američkoga društva. Spoljnopolitička slika je daleko od ohrabrujuće za trenutni američki režim. Debakl u koji se pretvorilo povlačenje iz Afganistana, sve manja sposobnost pariranja Rusiji i Kini, propale obojene revolucije u Bjelorusiji i Kazahastanu, i dalje prkosan stav Irana, završetak izgradnje Sjevernog toka 2, te poljuljan ugled same Amerike nakon veoma sumnjivih izbora kojim je trenutna administracija i došla na vlast, sve su ovo pokazatelji nesposobnosti, kako u djelovanju, tako i u pronalaženju rješenja koja bi podrazumjevala prihvatanje stvarnosti u kojoj Sjedinjene Države više nisu jedini hegemon već samo jedna od globalnih sila.
Uvlačenje Rusije u dugotrajan rat u Ukrajini rješilo bi, na neko vrijeme, više američkih problema, ili se bar tako čini američkoj eliti, no ako je suditi po ispitivanjima javnoga mišljenja decembra prošle godine, većina Amerikanca želi da se vlasti posvete problemima unutar zemlje (73%), bi se protivila ratu sa Rusijom (48%) te podržava smanjenje američkog vojnog angažovanja globalno gledano (40%). Sa stanjem američkog društva opisanom iznad pitanje je da li bi se javnosti mogao sukob sa Rusijom, oko devet hiljada kilometara udaljene Ukrajine, opravdati manipulacijama korištenim u slučajevima Libije, Sirije, Iraka, Jugoslavije i drugih zemalja koje su iskusile američku agresiju u prethodnim decenijama.
S druge strane, Volodimir Zelenski, koji se tokom predsjedničkih izbora predstavljao kao sušta suprotnost Petru Porošenku, nije uspio da ostvari niti jedno od izbornih obećanja datih građanima Ukrajine.
Od brojnih obećanja, ona najvažnija, borba protiv korupcije, uklanjanje starih kadrova, završetak ratnog sukoba na istoku, oporavak ekonomije i uravnotežena spoljna politika, ostala su u potpunosti neostvarena. Problem sa korupcijom Zelenski je naslijedio od svojih prethodnika, no za njegova dosadašnjeg mandata malo je učinjeno da bi se situacija u tom pogledu popravila. Povjerljiva korespondencija, objavljena od strane Vikiliksa, između američkih diplomata koji su služili u Ukrajini u periodu do 2010. opisuje zemlju kao kleptokratiju. Ako je suditi po raspoloživim podacima, situacija se uopšte nije popravila u posljednjih deset godina. U pogledu ekonomije slika nije nimalo bolja. Prema podacima Svjetske banke, rast BDP-a Ukrajine je u toku 2020. iznosio -4%, a početak problema se jasno uočava u 2014. godini kada je, između ostalog i zbog državnog udara, rast BDP-a Kijeva iznosio -10%. Ukupni ekonomski rast zemlje još uvijek nije uspio da se povrati na pokazatelje od prije 2014. iako postoje naznake sporoga oporavka. Uprkos nekim pozitivnim pomacima, postoji jedan broj analitičara i ekonoma koji zapravo Ukrajinu vidu permanentno na rubu bankrota, bar kada govorimo o posljednjoj deceniji. Kao jedan od argumenata svome stavu navode česte injekcije kapitala u Ukrajinu od strane Sjedinjenih Država i Evropske Unije.
Stabilizacija vanjske politike i završetak sukoba su trebali, kao procesi, da budu komplementari jedan drugom upravo jer je jednostranost vlasti u Kijevu i dovela Ukrajinu u trenutno stanje, no to se nije desilo. Za razliku od relativno pomirljive predizborne retorike, ponašanje trenutnog predsjednika Ukrajine je sa vremeno postajalo ratobornije. Sukob u Donbasu je daleko od okončanoga i, kao što možemo trenutno uočiti, nalazi se u daleko dubljoj krizi nego li u prethodnim godinama, te može poslužiti kao okidač za rat. Popularnost samoga Zelenskog je opala u međuvremenu, te bi za njega glasalo, prema istraživanjima iz same Ukrajine, 40% ispitanika, što je indikativan pad u odnosu na 73% glasača koji su ga izabrali. Odbijanje pregovora sa izabranim predstavnicima Donbasa od strane Kijeva jedan je od ključnih problema u razrješenju situacije, kao i ranije istaknuto naoružavanje Ukrajine te retorika sile generisana od strane ukrajinske političke elite. Progon političkih neistomišnjenika i cenzura kako ruskih medija tako i pro-ruskih političara u Ukrajini samo je još jedan faktor destabilizacije i povod za dalje zaoštravanje odnosa na relaciji Kijev-Moskva.
Predstavljanjem sebe kao žrtve u početnom periodu trenute krize, Ukrajina je igrala na kartu zapadne geopolitičke opsesije daljim prodorom ka granicama Rusije. Nakon godina propagandnog uslovljavanje sopstvenog stanovništva da je Ruska Federacija agresorska i kriminalna zemlja, a njen predsjednik ništa drugo do tiranin, zemlje Zapada nisu mogle bez ikakve reakcije dočekati vapaje Kijeva, posebno kada se uzme u obzir da su glavne zapadne medijske kuće mjesece provele u svakodnevnom izvještavanju o kretanju i stanju ruskih trupa na granici sa Ukrajinom.
Ipak, kada je američki predsjednik u dva navrata, razdvojena vremenskim periodom od nekoliko sedmica, u javnost izašao sa apokaliptičnim najavama neminovne ruske invazije, njegov pandan u Ukrajini se ogradio od američkih navoda ističući da on ne raspolaže takvim informacijama sa terena istovremeno pozivajući na smirenost. Ako je suditi prema analitičarima i trenutnom odnosu snaga, stiče se utisak da bi Rusija izašla kao pobjednik kako u ratu protiv same Ukrajine, tako i u sukobu sa NATO snagama. Bez obzira na milione dolara utrošenih za opremu i obuku, vojska Ukrajine je daleko od sposobnost da parira trupama Ruske Federacije. Poređenja radi, ratna igra održana u Poljskoj početkom prošle godine „Zima-2020“ je završena potpunim porazom Varšave od strane ruskih trupa iz Zapadnoga vojnog okruga. Poljska kao država je prestala da postoji nakon pet dana. Poljska avijacija i flota su nestale već trećega dana borbi.
Ako jedna Poljska, u daleko povoljnijoj situaciji, ukupno gledano, biva poražena od strane Rusije za manje od sedam dana, upitno je koliko bi uspjeha u ratu imala mnogo slabija Ukrajina. Stručnjaci koji imaju uvid u situaciju na terenu pretpostavljaju da bi Rusi, u slučaju otvorenog rata, mogli uz relativno slab otpor stići do Dnjepra s obzirom da se na istoku Ukrajine nalazi mahom rusko i pro-rusko stanovništvo. Iz perspektive zapadnih analitičara ovo je zapravo i plan djelovanja Vladimira Putina u slučaju da pregovori završe neuspjehom. U slučaju ovakvoga ishoda, Ukrajina bi prestala da postoji kao država kakvu poznajemo. Raspoređivanje dodatnih NATO trupa u blizini Kijeva je do sada bilo mahom simbolične prirode s obzirom da kvantitativno gledano, broj vojnika alijanse nikako ne može da parira broju ruskih trupa. Sama priroda eventualnog rusko-ukrajinskog sukoba, s obzirom da Ukrajina nije članica NATO-a, ne bi omogućila aktivacuju člana 5 tako otvorivši potencijalnu mogućnost svakome pojedinačnom članu saveza da samostalno odluči o daljem odnosu prema sukobu Kijeva i Moskve.
Pored svega ranije navedenog primjetno je da unutar samoga Sjevernoatlantskog saveza postoje oprečna mišljenja o mogućim rješenjima trenutne krize. Najvokalniji su bili predstavnici Hrvatske i Mađarske dok se diplomatski najaktivnijima čine Francuska i Njemačka, sa posebnim naglaskom na francuskog predsjednika Emanuela Makrona koji je u nekoliko dana posjetio i Moskvu i Kijev. S druge strane Atlantika, njemački kancelar Olaf Šolc se prilikom obraćanja američkim medijima ogradio od pominjanja Sjevernoga toka 2 u negativnom kontekstu. Evropljanima je jasno da bi novi rat na istoku kontinenta njih učinio glavnim gubitnicima.
Rusija, isprovocirana da vojno djeluje u Ukrajini, našla bi se na udaru novih sankcija kolektivnog Zapada. Pretpostavka je da bi evropske zemlje bile primorane da prate Vašington u ovom pogledu, uprkos očiglednoj šteti po njih same. Puštanje u rade Sjevernog toka 2 te čak i nastavak funkcionisanja Sjevernog toka 1 bi mogli postati problematični. Evropa jedino u Rusiji ima izvor jeftinih i obilatih energenata. Drastične sankcije, kakvima Zapad prijeti već nekoliko mjeseci, nesumnjivo bi dovele do protivsankcija i daljeg zaokreta Moskve prema Aziji kao pouzdanom prostoru za svoje proizvode te političku saradnju. S druge strane, Rusija je jasno istakla svoje zahtjeve i dalje širenje NATO saveza ne može proći bez ruske reakcije, posebno u Ukrajini ili Gruziji, da ne govorimo o zemljama na ruskom Kavkazu ili Centralnoj Aziji.
Trenutne statistke pokazuju da EU 35% prirodnog gasa kupuje od Rusije, te da se Moskva kao izvor energenata ne može zamjeniti niti u pogledu cjene niti u pogledu količina. Bez obzira na ideološke pravce i sklonosti evropskih elita te svu priču o obnovljivim resursima, u doglednoj budućnosti evropski ekonomski rast i oporavak, a posebno u samoj Njemačkoj koja slovi kao privredni motor Evrope, zavisi od ruskih energenata, no i ruske ekspertize u oblasti izgradnje nukleranih elektrana.
Na drugom kraju evroazijskog superkontitnenta, ako se može suditi po zajedničkoj izjavi Ruske Federacija i Narodne republike Kine, datoj 4. februara, Peking potpuno podržava ruske stavove i zahtjeve u odnosu na Ukrajinu te po pitanju daljeg širenja NATO saveza, dok Rusija sa svoje strane na problematiku Tajvana gleda kao na unutrašnju stvar Kine. Zajednička izjava nije ostala ograničena samo na oblast geopolitike već je obuhvatila više drugih uzajamnih interesa kao što su tehnološka, ekonomska i sigurnosna saradnja što se može uočiti nešto pažljivijim čitanjem ovoga dokumenta. U trenutnoj krizi niti jedna od strana ne može čekati do u nedogled, s obzirom da ruska invazija mora doći, u skladu sa upozorenjima Vašingtona, ili će pak Zapad biti primoran da prihvati ruske zahtjeve, u ovome ili onome obliku, odbijajući članstvo Kijevu. U ovome trenutku, kada je jaz između članica alijanse jasan, nesumnjivo su svu igrači svjesni da rat na istoku Evrope koristi jedino Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Rusija je ispostavila svoje zahtjeve i rasporedila svoje trupe. Vašington je ruske zahtjeve odbio, no uprkos tome velike evropske zemlje su ipak odlučile da je konstruktivnije razgovarati sa Moskvom upravo oko ruskih zahtjeva nego li bespogovorno pratiti ratnu retoriku Amerike.
Kolektivni Zapad je na potezu, i sve što je učinjeno do sada odlikuje se svojom simboličkom prirodom ili pak ukazuje na nedostatak istinski zajedničke ideje vodilje, koja je zamjenjena pritiskom Vašingtona da se njegovi interesi prihvate kao kolektivni, uprkos očiglednoj štetnosti istih po evropski kontinent i njegove narode.
