Miroslav Mika Antić (1932-1986), jedan od najčitanijih srpskih pjesnika, rođen je na današnji dan prije 89 godina.
Antić je ovaj život i svijet pokušavao da predstavi i kroz slikarsko platno, novinski papir i filmsku traku, ali publika ga i dan danas obožava zbog njegovih britkih, a toplih riječi, koje je otisnuo u dušu čitaoca, tačno pogađajući njegova osjećanja – od djetinje nestrpljivosti, preko zbunjenog perioda odrastanja, pa sve do predosjećanja smrti i svijesti da cio ovaj svijet ostaje ovdje i poslije nas.
Oni koji su ga poznavali govorili su da, da nije cijelog života ostao veliko dijete, nikada ne bi mogao da bude tako dobar poznavalac dječije duše. Govorio je da je život poslije djetinjstva kao “sutradan, poslije praznika”.
Nije imao svoju prvu pjesmu, već drugu, jer je onu prvu, koja ga je po Mokrinu proslavila kao velikog pjesnika, “ukrao” iz knjige Desanke Maksimović u trećem razredu osnovne škole. Njegov učitelj se prvo pravio da ne zna za krađu, onda mu stavio istinu do znanja, ali i usmjerio ka poeziji, koju je dečka nesumnjivo mnogo volio.
Mika nikada nije zaboravio kako izgleda biti dijete. Svu djecu nazivao je “čupercima” i po tom nadimku nazvao i svoju najpoznatiju dječiju pjesmu i zbirku “Plavi čuperak”.
No, on bi bio samo jedan od mnogih stihotvoraca čije su se rime u školskoj klupi učile napamet, a onda zaboravljene ostale u čitanci, da kao djetinjstvo, iskreno nije opjevao i onaj period između adolescencije i odrastanja, u kojem se prelama buduće shvatanje života.
Svoje prve ljubavi mnogi pamte po njegovim stihovima, nekada ižvrljane u spomenaru, a danas ispisane po “zidu” i polju za status.
Možda je razlog tome što on nije mogao da stvara, ako nije zaljubljen, kako je tvrdila Mira Stupica da joj je pjesnik otkrio jedne noći na Dunavu.
Neki kažu da je bio namćor, a oni koji su ga poznavali odgovaraju da je bio veoma pričljiv i živ, ali samo sa ljudima koji nisu njegovo vrijeme svodili na trice i kučine.
Govorio je da ne želi da život troškari kao “krupnu novčanicu u sitniš”, da bude određen i sputan, te je bježao od ljudi u čijim je rukama prepoznavao “lenjire” i uzde. Želio je da život guta u cjelini i zato su se o njemu “najviše brinuli oni koji ga ostave na miru”.
Nije volio da se o njemu pišu hvalospjevi, niti da ga određuju po njegovim nagradama. Govorio je da nema biografiju i da oni kojima njegov životopis treba, mogu slobodno da ga izmisle.
Kada je umro, zahtijevao je da ga i tada poštede konvencija. Po njegovoj želji, iz kuće su ga iznijeli uz njegovu “Besmrtnu pesmu”, a kada su ga pokopali svirali su “Pira mange korkoro”.
