Dok sam bila mlađa i dok je meni i mom sada pokojnom suprugu Risti, kuća bila puna čeljadi, radosti i veselja, imali smo i po 70 priplodnih ovaca, pet krava, pun svinjac i ćumez kokošaka. U ovo vrijeme kad sam ostala sama, u mojoj štali i toru je jedna krava i tele, nešto koka i desetak ovaca sa jednim ovnom, priča baka Milja, koju mnogi zovu još i Zorka, Lošić (78) iz sela Gornje Osovo nedaleko od Rogatice.
Iako sam, zbog starosti i svega onog što godine nose, spala na desetak ovaca, one me iz godine u godinu „tjeraju“ da ih imam više. Svake godine na svijet uglavnom donose po dvoje jagnjadi a jedna je čak donijela i četvorke, da bi u dosadašnjem dijelu ovog ljeta gospodnjeg četiri od 10, koliko ih trenutno imam, donijele devetoro jagnjadi. Tri su se obliznile i jedna, moja Jabuka, u četvrtom jagnjenju, rodila je žive i zdrave trojke. Radi se o tri ženska jagnjeta, tri djevojčice, kojim sam ja dale imena – Dunja, Višnja i Trešnja, koje već imaju 15-tak dana i uz pažnju brižne majke i punu moju podršku sa flašicama tolog kravljeg mlijeka, dobro napreduju. Otele su se i već se međusobno igraju, kao i sva druga djeca. Lijepo ih je gledati kad se na ranom martovskom suncu igraju sa ostalim jagnjadima, dodaje baka Milja na čijim već uveliko krhkim ženskim leđima stoji kuća Riste Lošića u svoje vrijeme uglednog čovjeka i domaćina, čiji je jedinac sin Savo u 26-toj godini poginuo kao borac Vojske Republike Srpske (VRS) tokom posljednjeg Odbrambeno-otadžbinskog rata. Miljin suprug Risto čije je srce od tuge i žalosti za jedincem, stalo prije 7 godina.
Baka Milja, suznih očiju i tiho da se jedva čuje, priča još da sada živi i pokušava da sačuva imanje i nešto ima za unuka Igora, sina poginulog njenog sina Save, koji živi u Austriji sa porodicom u kojoj su i dva sina, kćerku Ljiljanu koja živi u Švedskoj. U bake Milje srcu je i unuka, od pokojnog sina Save, Željana, koja sa porodicom živi u Doboju, i svi ostali iz njene velike porodice.
Za sve njih vrata bakine kuće u njihovom Gornjem Osovu su širom otvorena. O srcu ove krepke i joč uvijek vrijedne starice da se i ne govori.
