Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici danas slave Vidovdan, jedan od najznačajnijih praznika za Srbe.
U hrišćanskom kalendaru ne postoji svetac sa ovim imenom, ali Srbi proslavaljaju ovaj praznik zbog istorije, Kosovskog boja koji se odigrao na Vidovdan 1389. godine, pa se baš na ovaj dan prepliću istorijska sjećanja i narodni običaji i vjerovanja od kojih su neka vezana za kultove starog slovenskog božanstva Vida.
Vid je smatran vrhovnim božanstvom, “Bogom nad bogovima”, a svi drugi bogovi tek polubogovima. Vjerovalo se da je Vid svevideće božanstvo, pa se Vidovdan smatra i praznikom za oči, odnosno praznikom koji “otvara oči”.
Samo ime ovog svetitelja, Vid, odredilo je najvećim dijelom i prirodu rituala koji su izvođeni na njemu posvećen dan. Bilo je, na primjer, veoma važno šta će se toga dana vidjeti. Ono što bi čovek tada vidio, u tome bi, po opštem uverenju, kasnije imao uspjeha.
Na Vidovdan se mogla vidjeti i budućnost. Toga dana se mnogo gatalo i proricalo. Kao i u nekim drugim prilikama, činile su to najčešće djevojke nadajući se da će vidjeti budućeg izabranika. U Krajini su djevojke uoči Vidovdana brale crveno cvijeće vid, kao i modru vidu. Ubrano cvijeće pred spavanje su stavljale pod jastuk i govorile: “O moj Vide, viđeni, o moj dragi suđeni, ako misliš jesenas (da me prosiš), dođi večeras, u prvi sanak na sastanak.”
Vjerovale su da će se to i dogoditi, da će im budući muž doći u san.
U okolini Vlasenice djevojke su uoči praznika brale vidovu travu i pripremale još ponešto. Nalivale su vodu u lonac koji je kupljen bez pogađanja, zatim uzimale malo hljeba i soli, djetelinu sa četiri lista i jednu tkanicu koju bi prebacile preko lonca. Po završenim pripremama, devojka bi pre spavanja rekla: “Sveti Vide i vidova travo, otvorite mi oči da vidim svoga suđenoga. Ako je daleko, evo mu djetelina od četiri krila, neka k meni doleti; ako je gladan, evo mu soli i hljeba, neka se najede; ako je žedan, evo mu vode, neka se napije; ako ne može preko vode preći, evo mu ćuprije (misli na tkanicu), neka pređe.”
Veza Vidovdana s vidom manifestovala se i u narodnoj medicini. Uoči praznika ili pak na praznik rano ujutru ljudi su brali travu zvanu vidovčica, često je stavljali u vodu i njome se umivali. Činili su to zato da preko godine ne bi „bolovali od očiju“. Prilikom umivanja izgovarali bi”Oj, Vidove, Vidovdan, što ja očima video, to ja rukama stvorio”, da bi imali sreće u radu. Ponegdje su vidovčicu čuvali i koristili onda kada bi im oči oboljele.
Ima sredina, u sjeverozapadnoj Srbiji i Vojvodini, gdje se iznosi svo tkanje što žene i djevojke rade kako bi se videlo koliko su vredne i pokazalo da je određeno domaćinstvo imućno.
U nekim sredinama na taj dan su velike zadušnice. Izlazi se do podneva na groblje i donosi hrana, a riba obavezno, kao vrsta žrtve svetom Vidu.
U Šumadiji se vjeruje da bi trebalo iznijeti stvari iz kuće da se provjetre i napune dobrom energijom, ako vremenski uslovi to dozvoljavaju. Navodno treba iznijeti i novac, provjetriti ga i izbrojiti, kako bi i ostatak godine bio unosan.
Stari savjetuju da danas obavezno pojedete i neku zrelu voćku.
Na Vidovdan se ne radi, a ne valja se ni igrati i pjevati, u znak poštovanja prema mrtvima.
Vjerovalo se i da rijeke u ponoć postanu crvene u znak sjećanja na mnoge srpske borce koji su pali u borbi za otadžbinu.
