Piše: Ljubiša Malenica
Od početka ruske vojne operacije u Ukrajini zapadne zemlje i njihovi izabrani predstavnici su se utrkivali u tome ko će izraziti veći stepen zgražavanja nad kršenjem međunarodnoga prava, kako to oni nazivaju, ko će oštrije zaprijetiti Moskvi i ko će žalosnije naricati nad Ukrajinom. Istovremeno, koja od zapadnih sila može sa legitimne moralne pozicije da osudi ponašanje Rusije? Ne moramo ići daleko u prošlost, možemo se ograničiti na posljednjih četiri do pet decenija. Koja zapadna država može bez rezerve istaći sebe kao uzora pravednosti i poštovanja normi, uzora koji samim svojim postojanjem i djelovanjem može poslužiti kao osuda Ruske Federacije? Odgovor je sasvim jasan. Niti jedna.
Zanimljivo je uočiti kako su se zapadnjaci nekako iznenada sjetili tog skupa pravila koji se zove međunarodno pravo. Posebno zanimljivo s obzirom da su sami učestvovali u njegovom stvaranju i oblikovanju. Zapitati se, iz srpske perspektive, gdje su bili ovi čuvari međunarodnoga prava kada su NATO bombe raznosile civilne vozove po Srbiji ili pak kada su srpski novinari poginuli na svome radnom mjestu, isti oni novinari koji su zaštićeni sijasetom konvencija, deklaracija i drugih mrtvih slova na papiru. Svi znamo da ih nigdje nije bilo.
Ništa prethodno istaknuto neće doći kao iznenađenje osobama koje su samo malo upućene u svjetska i lokalna politička dešavanja od devedesetih pa do danas, tako da izjave zapadnih zvaničnika po pitanju ukrajinske suverenosti i teritorijalnog integriteta ne treba uzimati kao ilustraciju stvarne zabrinutosti već radije kao još jedan primjer klasične zapadne dvoličnosti. Ako ovo prihvatimo kao činjenično stanje, logično je zapitati se čemu drama koju možemo uočiti kako u zapadnim medijima tako i u zapadnim institucijama, što nacionalnim što međunarodnim. Ne protestvuje Zapad nad mogućim nestankom Ukrajine sa mape već nad osujećenjem sopstvenih planova. Još 2014. sarkastično je primjećeno da su zapadne zemlje spremne da se bore za Ukrajinu do posljednjeg Ukrajinca. Sada sasvim jasno vidimo, zahvaljujući ponašanju kolektivnog Zapada, da je sarkazam zamjenjen stvarnošću
Vašington, praćen svojim neoliberalnim lagerom, najavio je najoštrije moguće sankcije Rusiji, te je dodatnih 7.000 vojnika Sjedinjenih Država prebačeno u Njemačku. Kao i ranije raspoređivanje trupa, isključivo u NATO zemlje, i ovo se svodi na simboliku. Rusija se kritikuje, Moskvi se prigovara unutar svih međunarodnih foruma, izbacuje se iz različitih organizacija te joj se oduzima uloga domaćina svjetskih sportskih događaja. Svi se sa Zapada verbalno zalažu za Ukrajinu, društvene mreže pune molitvi i osuda na račun Rusa i Putina, no stvarne pomoći, oličene u fizičkom prisustvu NATO kontigenata i vojnika na tlu Ukrajine nema. Ako je suditi po Bajdenovim nedavnim izjavama, neće ih ni biti. NATO trupe su tu da zaštite teritoriju alijanse i ništa više.
Zapadne sobake laju dok konvoji „Z“ prolaze.
Perspektiva Moskve je istaknuta više puta do sada, od strane ruskih zvaničnika svih kategorija, kako unutar same Rusije tako i u okviru različitih zapadnih konferencija i susreta na najvišem stepenu. Više od dvije decenije Ruska Federacija ponavlja da proširenje NATO saveza na istok evropskog kontinenta vidi kao sveobuhvatnu opasnost po sebe. Predvođene Vašingtonom, zapadne zemlje odbijaju da prihvate stav Rusije te nastavljaju da djeluju po inerciji devedestih godina. Propagandne mašine Sjedinjenih Država i zemalja Evropske Unije, u koje moraju biti ubrojane i zvanične državne medijske kuće, nastavljaju da promovišu neoliberalne vrijednosti uprkos sve jasnijim znacima istrošenosti same ideje te iskvarenosti sistema nastalog na njoj.
Uporedo sa širenjem NATO pakta ka istoku, odvijao se proces rastavljanja kontinentalne sigurnosne strukture, nastale u toku Hladnoga rata. Ovaj proces je započet i provođen isključivo od strane Sjedinjenih Država. Spomenuta sigurnosna arhitektura je razvijena i postavljena s ciljem stvaranja što više prepreka na putu brze eskalacije ka nuklearnom sukob između tadašnje dvije nuklearne supersile, Sovjetskog Saveza i SAD-a. S obzirom da se, zbog svojih globalnih geografskih karakteristika Evropa neminovno nameće kao vojno polje između Rusije i Amerike, evropske zemlje su imale najviše koristi od ovih sporazuma i trebalo bi da su najzainteresovanije za njihovo održavanje. Ovo raspakivanje sigurnosnih dogovora je započelo za vrijeme Bušove administracije kada je tadašnji američki predsjednik 2002. godine najavio izlazak Vašingtona iz Sporazuma o antibalističkim raketama kojim se ograničavao broj odbrambenih sistema koje je svaka od dvije supersile mogla da rasporedi na svojoj teritoriji. Sljedeći korak je bilo istupanje Sjedinjenih Država iz Sporazuma o nuklearnim snagama srednjega dometa 2019. da bi se Vašington, takođe za vrijeme Trampovog mandata, 2020. povukao iz Sporazuma o otvorenom nebu kojim se zemljama potpisnicama dozvoljavalo uzajamno i otvoreno nadgledanje s ciljem smanjivanja mogućih vojnih tenzija. Svaki od ovih poteza dodatno je zaoštrio odnose između Rusije i Zapada te jasno stavio do znanja da, ako je suditi po potezima, kolektivni Zapad nije bio zainteresovan za pregovaranje na ravnopravnoj osnovi.
Pored poteza Vašingtona, Kijev je svojim djelovanjem doprineo daljoj destabilizaciji situacije kada je odbio obnavljanje Sporazuma o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu Ruske Federacije i Ukrajine. Ukrajinska strana je svoje poteze opravdavala preuzimanjem kontrole nad Krimom od strane Rusije, no tekst sporazuma jasno ističe kao jednu od obaveza uzajamno nedovođenje u opasnost teritorija dvaju zemalja od strane učesnica sporazuma. Nije teško razumjeti zašto je Rusija ranije ponašanje Kijeva i napore ka pristupanju NATO savezu prepoznala upravo kao kršenje ugovornih obaveza.
Istovremeno sa ovim procesima, odnosno kao nastavak istih drugim sredstvima, odigrao se državni udar putem obojene revolucije u Ukrajini 2014. godine. Nema sumnje u prirodu događaja na Majdanu kada je putem strane intervencije smjenjen demokratski izabran predsjednik. Ne treba zaboraviti da je Viktorija Nuland, tada jedna od ključnih američkih diplomatskih figura u Kijevu obilazila protestante djeleći im krofne, otvoreno se svrstavajući na jednu stranu. Nedugo nakon Majdana, objavljen je snimak telefonskog razgovara između Nulandove i tadašnjeg američkog ambasadora Džefrija Pjata koji ilustrativno prikazuje dubinu uticaja Sjedinjenih Država na izbor političkih figura unutar Ukrajine.
Novi izbori i novi predsjednik u Kijevu nisu ništa značajnije promjenili. Politička elita Ukrajine u više navrata je iskazala svoju voljnost za priključenjem NATO savezu dok se borba protiv Donjecka i Luganska nastavila smanjenim intenzitetom, bez ikakvih pokazatelja da režim u Kijevu ima stvarnu namjeru da provede sporazume iz Minska. S obzirom na ranije spomenuti telefonski razgovor, kriminalne aktivnosti Hantera Bajdena u Ukrajini te nesumnjivo visok stepen američke upletenosti u politički život Kijeva, dovođenje u pitanje stvarnosti samoga ukrajinskog suvereniteta je sasvim opravdano. Koliko je Ukrajina sposobna da se ponaša kao nezavisan akter na političkom polju? U jednom od svojih nedavnih obraćanja predsjednik Putin je istakao da se unutar Ukrajine odvija proces njenoga pretvaranja u svojevrsnu „anti-Rusiju“, odnosno zemlju čiji identitet je zasnovan na negativnom shvatanju i odbacivanju svega ruskoga. Ovaj proces nije mogao poteći isključivo iz same Ukrajine i za pretpostaviti je da Rusija ovu radikalizaciju Ukrajine i njenoga stanovništva prepoznaje kao proizvod spoljašnjih uticaja.
Suočena sa neozbiljnom, sramotno neobrazovanom te za dijalog nezainteresovanom zapadnom diplomatskom elitom i Ukrajinom koja se sve manje ponašala kao racionalan akter, Rusiji nije preostalo ništa drugo sem vojne akcije. Neophodnost ratnih dejstava dobija na značaju posebno kada se uzme u obziru činjenica da je Kijev već duže vremena gomilao trupe i opremu u blizini kontaktne linije sa Donjeckom i Luganskom. Sudeći po koncentraciji trupa i borbama koje se trenutno vode na istoku Ukrajine, ruski napad je najvjerovatnije osujetio pokušaj režima u Kijevu da ponovi hrvatsku „Oluju“. Prema nekim analitičarima, više od 100.000 ukrajinskih vojnika je bilo raspoređeno na istoku zemlje, naspram dvaju republika. Ova silna koncentracija snaga je u prethodnoj godini i izazvala ruske vojne vježbe kojima je započeto povećavanje broja ruskih trupa na granici sa Ukrajinom.
Upozorenja zapadnim državama po pitanju odnosa sa Rusijom i problematici Ukrajine dolazile su i od strane diplomatskih zvaničnika te stručnjaka Sjedinjenih Država, onih koji su slovili kao veoma kvalitetni poznavaoci svoga posla, kakvi su bili Henri Kisindžer i Stiven Kohen. Kisindžer je u više navrata davao savjete da se u dijalogu sa Rusijom čvrsto moraju zastupati američki interesi no da se Moskva mora uzeti kao ozbiljan sagovornik, posebno po pitanju Ukrajine, za koju je istakao da „nije samo još jedna država“ za Ruse. Stiven Kohen, koji je svoj radni vjek posvetio proučavanju Rusije, kritikovao je ukupnu američku politiku prema Moskvi, od trena raspada SSSR-a, sa posebnim osvrtom na manijakalnu demonizaciju ruskog predsjednika od strane zapadnih medija, istih onih koji su pjanoga Jeljcina slavili kao velikoga vođu i demokratu. Kina je već pokazala podršku Rusiji, Indija, održavajući svoj neutralni status se nije svrstala uz zapadne zemlje dok je brazilski predsjednik Bolsenaro odbio da uvede sankcije Rusiji navodeći kako su Ukrajinci povjerili „komičaru sudbinu nacije“.
Dok se vojna dejstva i diplomatski kontakti odvijaju svojim tokom, zapadna propagandna mašina napada Rusiju preko Vladimira Putina. U svakom medijskom formatu mogu se susresti naslovi koji ističu da ovo nije rat Rusije niti ruskoga naroda već rat Vladimira Putina, ovo je Putinovo obnavljanje SSSR-a ili Ruskog carstva, ovo su Putinovi kompleksi na djelu, ovo je Putinov napad na mir u Evropi, ovo je Putinov napad na demokratiju, (kao da je u Ukrajini postojala demokratija) samo i na svakom mjestu Putin. Stiče se utisak da, kao i Tramp nekada, Putin besplatno živi u glavama zapadnih „novinara“ i spin-doktora.
Mržnja prema Putinu je jasna, a svi razumijem i zašto. Putin nije Jeljcin. Za razliku od Borisa Jeljcina, Vladimir Putin je u toku svoga dosadašnjeg upravljanja državom uvijek nastojao da resurse Rusije, bez obzira govorili o prirodnim resursima ili pak ljudskom potencijalu, sačuva za sam ruskim narod. Katastrofa devedesetih godina nije zadesila Rusiju sama od sebe već su u njoj ključnu ulogu odigrali zapadni savjetnici zajedno sa privatnicima koji su pohrlili da pokupuju za sitne novce ogromne nacionalne potencijale, sve u dogovoru sa pripadnicima lokalne kvazielite, takozvanim oligarsima, koji su zarad američkih dolara bili radi prodati sve interese ruskoga naroda. Svemu tome je na kraj stao Vladimir Putin i Rusiju preobrazio u državu kakvom je danas poznajemo, kako na unutrašnjem tako i na spoljašnjem planu. To je njegov veliki grijeh koji mu „izuzetne“ zapadne nacije nikada neće oprostiti. Napadi na Putina nisu ništa drugo do samo još jedna psihološka operacija čiji cilj je podsticanje podjela unutar ruskoga društva zarad omogućavanja lakšeg djelovanja pete kolone unutar same Rusije.
Operacija u Ukrajini uznemiruje zapadne zemlje iz više razloga, a demokratija, suverenitet država i ljudska prava sigurno nisu među njima. Sama činjenica da je Rusija iskoristila vojnu silu, prkoseći svim upozorenjima kolektivnog Zapada pokazuje jasnu promjenu ravnoteže moći i posvećenost Rusije, no i Kine, stvaranju alternativnog sistema međunarodnih odnosa. Nema sumnje da Peking pažljivo posmatra dešavanja i u skladu s tim razvija svoje planove za Tajvan. I druge zemlje posmatraju razvoj događaja te su se već pojavile one koje odbijaju da zatvore svoje nebo za ruske letove te da uvedu sankcije Moskvi. Činjenica da je Srbija jedna od rjetkih zemalja u Evropi koja niti je uvela sankcije Rusiji niti zabranila let ruskih aviona nad svojom teritorijom ne govori toliko o snazi Beograda koliko o političkoj i diplomatskoj bjedi ostatka Evrope koja nije bila sposobna obuzdati Vašington zarad sopstvenih ekonomskih i političkih interesa.
U okvirima evropskoga kontinenta nikakva sigurnosna struktura, svakako ona na duži rok, se ne može graditi bez konstruktivnog učešća Rusije, iste one Rusije koja sada biva demonizovana u „naprednim demokratijama“ Zapada kako na kolektivnom tako i na individualnom nivou. Od silne buke koja se mjesecima podizala, kako od evropskih zvaničnika tako i od NATO funkcionera čini se da je malo šta, od koristi za režim u Kijevu, proizašlo. Molba Zelenskog, koji je po svemu sudeći dovoljno očajan da na slobodu pušta ratne zločince pod uslovom da se bore, za hitni prijem Ukrajine u EU je odbijen. NATO vojnici koji su raspoređeni na istoku kontinenta, po svemu sudeći neće ratovati za Kijev koji je, uprkos propagandi, primoran da regrutuje civile te strane plaćenike četiri dana nakon početka rata. Ovde nije toliko ni bitno ponašanje Ukrajine. Jedan prozapadni, i po svemu sudeći nacistima značajno prožet, režim pokušava sve da bi se sačuvao. Daleko važnije je ponašanje onih koji su podsticali Ukrajince na sukobljavanje sa Rusijom svih ovih godina, onih koji sada, kao car iz priče, izgledaju potpuno goli. Nove isporuke naoružanja nisu zanemarive no pitanje je koliko mogu promjeniti stanje na terenu s obzirom da, prema nekolicini izvora, ukrajinskim trupama počinje da ponestaje savremenih protivoklopnih sistema dopremljenih sa Zapada te je Kijev već bio primorani tražiti novu pošiljku dronova Barjaktar iz Turske.
Dok se Ukrajinci nadaju pomoći, zapadni novinari ni sada ne mogu da se oslobode svojih šovinističkih tendencija te tako Čarli Dgata, dopisnik za SiBiEs (CBS) Ukrajinu naziva „relativno civilizovanom“ no samo kada se poredi sa Irakom i Afganistanom, nikako sa visokom Zapadnom civilizacijom. Džo Bajden, prilikom obraćanja o Stanju Unije, Ukrajince naziva Irancima (za Zapadnjake, sve je to tu negdje). Ako je suditi po različitim komentatorima evropskih i američkih medija, zapadna privrženost ukrajinskim izbjeglicama počiva na činjenici da su plave kose, plavih očiju, da voze zapadna vozila i da su obučeni po zapadnoj modi. Sreća je Ukrajinaca da nisu nešto tamnije kose ili smeđih očiju.
U čitavoj buri medijskih priloga, propagande i psiholoških operacija, zanimljivo opažanje Diljane Gajtanžieve iz Bugarske, nezavisnog novinara, je ostalo neprimjećeno. Naime, ona je istakla da su sa internet stranice američke ambasade u Ukrajini izbrisane sve informacije o jedanaest američkih biolaboratorija na teritoriji ove zemlje. Nekoliko godina ranije predsjednik Putin je upozorio na djelovanje američkih NVO organizacija koje su skupljale DNK uzorke isključivo od ruskoga stanovništva. Uzorci su sakupljani za potrebe američkog Ministarstva odbrane zaradi navodnoga projekta istraživanja vojnih povreda. Američki mediji su ih odmah odbacili kao teorije zavjere, što bi skoro pa automatizmu trebalo da stvori sumnju s obzirom da je sama CIA-a konstruisala i koristi ovaj oblik termin kako bi omalovažila nepoželjne izvore informacija.
Istovremeno, unutar samih Sjedinjenih Država vojne strukture su zabranile vojnim licima davanje DNK-a uzoraka, citirajući sigurnosne rizike, dok Centar za kontrolu bolesti, glavna američka institucija za borbu protiv oboljenja odbija objaviti velike količine sakupljenih podataka vezanih za pandemiju pravdajući svoje postupe „strahovima od pogrešnoga tumačenja“ datih informacija. Kao što se može uočiti, ovaj vektor posmatranja ruske vojne operacije u Ukrajini, iako trenutno nejasan, nikako ne smije biti odbačen. Biološko ratovanje nije ništa novo niti bi neko trebao biti iznenađen činjenicom da velike sile razvijaju svoje potencijale u ovome pogledu, posebno nakon izuzetno upitnog porijekla korona virusa.
Gašenje ruskih medija na engleskom jeziku i histerija zapadnih medija koji su već nakon par dana vojnih operacija počeli da predviđaju slom ruskog napredovanja, da govore o padu ruskog morala, da slave nespostojeće ukrajinske heroje kao što je „Duh Kijeva“, sasvim dovoljno govori o njihovoj objektivnosti i sposobnosti. Očigledno je da se namjerno zanemaruju poređenja vezana za američku invaziju na Irak 2003. godine. Ukrajina danas ima 44 miliona stanovnika, dok je Irak prije dvadeset godina imao 25 miliona. Po površini, Ukrajina je za približno 200.000 kvadratnih kilometara veća od Iraka. Uprkos svemu ovome, američkoj koaliciji, tehnološki daleko superiornijoj, je trebalo 40 dana da osvoji zemlju. Savezničke trupe su tri sedmice napredovale do Bagdada za koji su potom borbe vođene skoro čitavu sedmicu. Većina gradova Ukrajine koji broje više od milion stanovnika se nalazi na istoku zemlje gdje je razmještena i većina ukrajinskih trupa. Svi ovi elementi, zajedno sa naporima Rusije da izbjegne civilne žrtve, su uticali na tok sukoba, no uprkos njima ruske jedinice za sada napreduju na svim pravcima kretanja, u predgrađa Kijeva su stigle već u toku trećega dana borbenih operacija te su ušle u borbu za više vitalnih ukrajinskih gradova, od kojih su neki već više dana pod opsadom.
Sve ovo nekako ostaje van medijskog dosega zapadnih medija, svima nam je razumljivo i zašto. Osim propagandne mašine, Zapad nema sistema kojim može uticati na rat u Ukrajini a da ne rizikuje eventualno nuklearno uništenje. Čak i u najkatastrofalnijem mogućem ishodu po Rusiju, a to bi bio vojni poraz praćen političkim padom Vladimira Putina i društvenim nemirima, činjenica da se jedna država odlučila aktivno suprotstaviti Zapadu ne može biti izbrisana, niti pak može biti izbrisana činjenica da je taj isti Zapad, suočen sa ovakvim izazovom sopstvenom prestižu, ostao sveden na uvođenje sankcija i medijsku propagandu. Sankcije zavise od dolara, lekcija koju već svi znaju. Propaganda zavisi od volje da se zapadnim medijima dozvoli lokalni pristup, što se može spriječiti. Dedolarizacija i nacionalizacija interneta, dva pravca razvoja nezapadnih zemalja o kojima se već raspravlja i koji se nameću kao poželjni pravci razvoja ostatka svijeta.
