Ravna planina banerRavna planina baner

Kolumne

Savremena pedagogija

01 Avgust 2021
2 min.
Savremena pedagogija

Piše: Miroslav Janković

Beogradsko naselje Dedinje. Lijep avgustovski dan. Žena i malo dijete igraju se loptom. Dijete stoji na golu, koga markiraju dva kamena, ona šutira loptu prema njemu. Žena je u godinama kada tom djetetu može biti ili mlađa baba ili postarija majka. Žena šutira žestoko, muški, neprilagođeno godinama i uzrastu „golmana”. Bez ikakva popusta i s ciljem očiglednim da dječaka od 4-5 godina prevari i nadmudri. Viče trijumfalno:

– Dala sam ti opet gol. Drugi, treći… peti.

Pa će, nakon kraće pauze, opet zavikati:

– Opet sam ti dala gol, ti meni nisi nijedan.

Žena, babamajka, ne smanjuje svoj trijumf:

– Opet nisi odbranio loptu, baš si kilav!

I tako stalno, oko pola časa. Nijedne pohvale malom, nemoćnom, neravnopravnom stvoru naspram nje, koji ćuti i uglavnom gleda ispred sebe. Dijete se ubrzo zasiti igre u kojoj stalno gubi i biva poraženo i poniženo. Žena za trenutak ušuti, zapali cigaretu, nekako teatralno i očito zadovoljna svojom pedagogijom, čije ću rezultate vidjeti samo nekoliko trenutaka kasnije.

Odnekud dotrča mali šareni psić i uputi se ka dječaku, slatko mašući repićem. Kada ga ugleda, dječak mu potrča u susret i poče histerično vriskati, kao da ga kolju. Pas se uplašen dade u bijeg, a za njim i dalje trči dječak vrišteći još jače: histerično i nedjetinje kao da je dobio nastup. Neki strašni bijes, muka i duševni otrov kao da pokuljaše iz njega. Kako je bio subotnji ranopopodnevni čas, dječakova vriska pootvara desetak okolnih prozora, na kojima se pomoliše iskežene njuške probuđenih i bijesnih stanara, koji osuše gomilu psovki i uvreda na dijete i ženu. Jedna baba zaprijeti vrelom vodom, jedan čiča milicijom.

Potom babamajka krenu u akciju. Zgrabi dijete za  ruku i poče ga krvnički tući, prvo po dupetu a onda po rukama. Njegovo histerično vriskanje pređe u isti takav plač.  Zatvorih oči pred tim jezivim prizorima, ali slike o užasnoj  srpskoj pedagogiji i njezinim posljedicama tek počeše snažno i uporno da me pohode i klize mi u razna sjećanja.

* Autor je poznati srpski novinar i publicista. Do rata u BiH, bio je novinar i urednik u “Oslobođenju”. U toku i nakon rata radio je u više beogradskih redakcija, a dio svog radnog vijeka proveo je u izdavaštvu. Živi i radi u Istočnom Sarajevu i Beogradu. Tekst je preuzet iz knjige KAŽEM SEBI Marginalije o nama i drugima objavljene 2017. godine.

Povezani članci

Gvozden Šarac: Zli Srbi i slobodoljubivi svijet ili je ipak obrnuto?

Piše: Gvozden Šarac Ranije, mnogo ranije trebalo je usvojiti Rezoluciju o Srebrenici. I prije 1995-te, najbolje bi bilo da su sličan “hatišerif” izdali Turci nakon Kosovskog boja kada su se Srbi ispriječili Osmanlijama iz Azije. Zamislite da je još tada rečeno da su Srbi narod sa genocidnim kodom pa koliko bi nesreće i zla uzrokovanim […]

Autorski tekst predsjednika Srpske: Dejtonski sporazum i Rezolucija 2625

Dejtonski sporazum ili Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, kako je njegov zvanični naziv, jedan je od najvažnijih dokumenata međunarodnog prava nastalih nakon Drugog svjetskog rata.  Pored tog opšteg i okvirnog sporazuma, on sadrži i 11 aneksa kojima su potpisnici – Republika Srpska i Federacija BiH sporazumno i detaljno razradili uslove za […]