Ravna planina banerRavna planina baner

Kolumne

Savremena pedagogija

01 Avgust 2021
2 min.
Savremena pedagogija

Piše: Miroslav Janković

Beogradsko naselje Dedinje. Lijep avgustovski dan. Žena i malo dijete igraju se loptom. Dijete stoji na golu, koga markiraju dva kamena, ona šutira loptu prema njemu. Žena je u godinama kada tom djetetu može biti ili mlađa baba ili postarija majka. Žena šutira žestoko, muški, neprilagođeno godinama i uzrastu „golmana”. Bez ikakva popusta i s ciljem očiglednim da dječaka od 4-5 godina prevari i nadmudri. Viče trijumfalno:

– Dala sam ti opet gol. Drugi, treći… peti.

Pa će, nakon kraće pauze, opet zavikati:

– Opet sam ti dala gol, ti meni nisi nijedan.

Žena, babamajka, ne smanjuje svoj trijumf:

– Opet nisi odbranio loptu, baš si kilav!

I tako stalno, oko pola časa. Nijedne pohvale malom, nemoćnom, neravnopravnom stvoru naspram nje, koji ćuti i uglavnom gleda ispred sebe. Dijete se ubrzo zasiti igre u kojoj stalno gubi i biva poraženo i poniženo. Žena za trenutak ušuti, zapali cigaretu, nekako teatralno i očito zadovoljna svojom pedagogijom, čije ću rezultate vidjeti samo nekoliko trenutaka kasnije.

Odnekud dotrča mali šareni psić i uputi se ka dječaku, slatko mašući repićem. Kada ga ugleda, dječak mu potrča u susret i poče histerično vriskati, kao da ga kolju. Pas se uplašen dade u bijeg, a za njim i dalje trči dječak vrišteći još jače: histerično i nedjetinje kao da je dobio nastup. Neki strašni bijes, muka i duševni otrov kao da pokuljaše iz njega. Kako je bio subotnji ranopopodnevni čas, dječakova vriska pootvara desetak okolnih prozora, na kojima se pomoliše iskežene njuške probuđenih i bijesnih stanara, koji osuše gomilu psovki i uvreda na dijete i ženu. Jedna baba zaprijeti vrelom vodom, jedan čiča milicijom.

Potom babamajka krenu u akciju. Zgrabi dijete za  ruku i poče ga krvnički tući, prvo po dupetu a onda po rukama. Njegovo histerično vriskanje pređe u isti takav plač.  Zatvorih oči pred tim jezivim prizorima, ali slike o užasnoj  srpskoj pedagogiji i njezinim posljedicama tek počeše snažno i uporno da me pohode i klize mi u razna sjećanja.

* Autor je poznati srpski novinar i publicista. Do rata u BiH, bio je novinar i urednik u “Oslobođenju”. U toku i nakon rata radio je u više beogradskih redakcija, a dio svog radnog vijeka proveo je u izdavaštvu. Živi i radi u Istočnom Sarajevu i Beogradu. Tekst je preuzet iz knjige KAŽEM SEBI Marginalije o nama i drugima objavljene 2017. godine.

Povezani članci

Karan: Presude Evropskog suda dio politike napada na Srpsku i težnji ka raspakivanju Dejtona

Presude Evropskog suda za ljudska prava dio su kontinuirane politike napada na Republiku Srpsku i težnje ka stvaranju unitarne BiH, kroz proces unitarizacije i majorizacije, koju sprovodi politika okupljena oko bošnjačke strukture, Ustavnog suda BiH i dijela međunarodne zajednice, ukazao je profesor ustavnog prava Siniša Karan. Kolumnu profesora Karana za Srnu prenosimo u cijelosti: Evropski […]

Dodik: BiH nema nikakav kontinuitet

 Svako pismen, pa i Denis Bećirević, mogao bi čitajući Dejtonski sporazum i njegovih jedanaest aneksa da zaključi da je postojeća BiH sastavljena tek u Dejtonu, iako je formalno bila priznata od aprila 1992. godine, istakao je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Kolumnu predsjednika Republike Srpske za Novinsku agneciju Republike Srpske – SRNA prenosimo u cijelosti: […]