Već desetu godinu neprekidno Dom za starija lica „Sunce“ u Rogatici ima jednog štićenika koji je, što se kaže, po svemu „s naše gore list“ a nosi tuđe – njemačko prezime. Riječ je o Mari Greim, koja je rođena u selu Brgulje u opštini Vareš davne 1939. od oca Nedeljka i majke Cvije Marinković. Drugo je od petoro preživjele djece iz braka svojih oca i majke, kojoj je brak sa njenim ocem bio drugi, a u prvom je rodila još sedmoro djece.
Otac i majka su joj umrli dok je Mara bila djevojčica pa je na njena nejaka pleća već sa 14 godina palo breme brige o tri brata i sestri u totalnoj neimaštini kao posljedici nedavnog Drugog svjetskog rata i gubitka roditelja.
Što je najgore, priča Mara, nismo imali kuće, pa nas je ujak (majčin brat) smjestio u njegov ambar koga je činila jedna prostorija bez prozora i svega drugog potrebnog za iole normalniji život. Uz to, bili smo goli i bosi. Kad smo došli do kilograma brašna, nije bilo soli, nismo imali čaše mlijeka, a za meso nismo skoro ni znali. Slično je bilo i sa odjećom i obućom. Nosio je šta je ko stigao, uglavnom staro i poderano i sa zakrpom na zakrpu.
U to vrijeme, ja sam uglavnom bila u najmu, čuvala ovce i radila druge žensko-muške poslove iako nisam bila dorasla ni za jedne ni za druge. Ali, nisam se predavala. Za poslove pristizao je i brat Milan i mi smo zajedno brinuli o ostalim, našom braćim sestrom i nekako uz na poklon od ujaka dobijeni ambar prigradili smo jednu prostoriju od koje smo napravili sobu u kojoj se brat Milan 1957. oženio.
U osnovnu školu, koja je jedino bila u 21 kilometara udaljenom Varešu, nisam išla. O tome nije bilo ni govora i ja ti ne zavših ni jedan razred i ostah, kako se kaže, „ćorava kod očiju“, totalno nepismena. Ali, zato, postala sam poznata kao radnik pored ostalog i u radu sa konjima samaricama sa kojim sam donosila drva za račun šumarije u Varešu i okolini da bih zaradila koji dinar za sebe i izdržavanje ostalog dijela porodice, prisjeća se sada već uveliko baka Mara.
I tako do 1960. kada sam se, kasnije se ispostavilo, na moju nesreću, u 21 godini, prvi put udala za Marka Filipovića. Nije to bila udaja iz ljubavi. Prosto sam, prako nekih iz mog najbližeg okruženja, predata ovom čovjeku sa kojim sam ipak, za nepunu godinu dana, dobila kćerku Željku, a u ovom braku bila sam do 1973. kada sam se zbog nesnosnog života, morala razvesti.
Dok sam bila u braku sa Markom on me je otjrao na rad u Njemačku da bi mu slala pare koje je on najčešće trošio na piće i usput meni „pio krv“ svakodnevnim dosađivanjem na razne načine. Šta sam sve trpjela od njega, to samo ja znam i nije za priču na ovakav način. Sramotna je o tome pričati.
Na razvodu naša jedinica kćerka Željka ostala je kod mene kao majke. A ja u tuđini bez dana škole i bilo kakve kvalifikacije radila sam što mi se naredi, ali najviše u jednoj fabreici plastile. Nije bilo teško i brzo sam se snašla i postala ugledni radnik. Pri tome, na mene kršnu i jaku Srpkinju, „bacio“ je oko jedan mladi Nijemac, poslovođa u fabrici.
On Manfrid Greim, mlad, lijep i šarmantan. Ja još nisam bila za otpis i rodi se ljubav. Krunisali smo je brakom u februaru 1974, godinu dana nakon mog razvoda od prvog muža Marka, a njegovim prvim i kobnim.
MARKO ZAGORČAO ŽIVOT
Naime, „moj“ Marko, iz ljubomore uspio je da sredi papire i zamnom dođe u Njemačku i mjesto gdje sam ja radila, ali ne da bi radio, nego da se meni osveti. I uspio je. Naoružan pištoljem, koga je nekako kupio u Njemačkoj, i torbom metaka, poslije jedne kraće prepirke na ulici, na smrt upuco je mog drugog muža Manfreda, a mene prosto izbušio. Ostala sam živa i danas imam sedam ožiljaka od rana koje sam tada zadobila u junu 1974. To opet znači da sam u drugom braku bila nešto oko četiri mjeseca i to su bili najbolji dani moga života.
MIR U DOMU STARACA
Poslije svega što mi se desilo, ja sam i iz ljudskih razloga morala napusiti Njemačku. Vratila sam se kući i život počela iz početka, ali ovoga puta u Ilijašu gdje sam sa sestrrom Koviljkom Damjanović izgradila novu kuću i živjeli do Dejtrona kada smo sa ostalim Srbima iz Sarajeva i okoline morali ostaviti sve što smo imali i krvavo sticali. Mara još reče da je za „uspomenu“ na njenog Nijemca Manfreda zadržala njegovo prezime i nosi ga sa zadovoljstvom. Od njega mi je, dodaje još ona, ostala i porodična penzija od 600 evra i uz mojih 300 penzije, koliko sam zaradila dok sam bila u Njemačkoj, evo me ovdje u Domu za starija lica u Rogatici. Koristim mali apartman koga sam opremila i uredila po mom ukusu i dobro mi je, kazuje baka Mara Greim, koja svakih 10-tak dana ide kod frizera i maksimalno vodi računa da bude koliko- toliko onako kakva je nekad bila – uvijek lijepa i dotjerana. U svom kutku Doma za starija lica okićenom raznim uspomenama iz prošlosti, baka Mara vrijeme i dosadu „ubija“ pletenjem raznih predmeta od vune i vunice, neka se nađe najčešće za poklone.
Takva Mara se nakon povratka kući iz Njemačke, u Ilijašu 1980. i treći put udala. Ovoga puta za pet godina mlađeg Ostoju Rosuljaša. Ovaj brak bez vjenčanja prekinule su posljedice osiromašenog uranijuma kojim su tokom posljednjeg rata zasipana naselja oko Sarajeva od kojih je Ostoja otišao na onaj svijet, a Maru i dio njene uže porodice sa sestrom Koviljkom Dejanović, sudbina je donijela u Rogaticu.
KĆERKA ŽELJKA
Ono sa čim se baka Mara, koja uveliko „gazi“ 85 godinu, posebno diči, je njena kćerka Željka.
I uz maminu podršku završila je studij njemačkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i sada živi u Bostonu u SAD. Lijepo se udala i ima dva sina, moje zlatne unuke. Baka ih voli i pozdravlja, reče baka Mara.
