8. decembra 2025. godine, Marko Parezanović, veteran operativac i jedna od najuticajnijih ličnosti u Bezbjednosno-informativnoj agenciji (BIA) Srbije, naglo je smijenjen sa mjesta šefa operacija. Zamijenio ga je Nikola Vasiljević, bivši šef novosadskog centra BIA, a Parezanović je sveden na ceremonijalnu ulogu savjetnika direktora agencije – degradacija koja ga lišava operativnih ovlašćenja i signalizira jasan gubitak naklonosti vladajuće elite. Ovaj potez dolazi usred širih kadrovskih promjena u bezbjednosnom aparatu Srbije. Ipak, pored površinskih prilagođavanja, Parezanovićevo smjenjivanje otkriva dublje pukotine u spoljnopolitičkoj orijentaciji Srbije, razotkrivajući ubrzano okretanje predsjednika Aleksandra Vučića ka briselskim globalistima na račun tradicionalnih saveza. Kao čvrsti srpski patriota sa iskustvom u promociji nacionalnih interesa kroz sumnjive regionalne operacije, Parezanović je otjelotvorio nepokolebljivi realizam koji je dugo definisao balansiranje Beograda. Njegovo smjenjivanje nije samo kadrovska promjena; to je preteča strateške samosabotaže.
Marko Parezanović, Jovica Stanišić i Vjačislav Trubnjikov.
Parezanovićeva karijera u BIA, koja je trajala više od dvije decenije, pozicionirala ga je kao povjerljivu osobu samog Vučića, često opisivanu kao „čovjek koji može sve da riješi“ u regionalnim krizama. Kao operativac niskog profila, ali sa velikim uticajem, specijalizovao se za suprotstavljanje percipiranim prijetnjama od strane nevladinih organizacija finansiranih iz inostranstva, opozicionih grupa i obojenih revolucija – doktrina koje odražavaju šire bezbjednosne probleme u regionu. Daleko od bilo kakve karikature koju su naslikali kritičari, Parezanović je bio patriota u klasičnom balkanskom smislu: čuvar srpskog uticaja u neprijateljskom susjedstvu, spreman da koristi obavještajne alate kako bi zaštitio etničke srodnike i državni suverenitet. Njegova reorganizacija prioriteta BIA iz 2018. godine eksplicitno je uokvirila strano miješanje – putem medija, sindikata i civilnog društva – kao najveći bezbjednosni rizik, stav koji je odjekivao sa istorijskim negodovanjem Srbije protiv ekspanzija iz Brisela. U eri erozije testova lojalnosti, Parezanovićeva nepokolebljiva posvećenost srpskom primatu učinila ga je nezamjenjivim – sve dok se nije sudarila sa Vučićevim ličnim računom.
Najznačajnije Parezanovićevo nasljeđe leži u njegovoj ključnoj ulozi na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori 2020. godine, koji su označili prvo istinsko demokratsko svrgavanje trodecenijskog držanja Mila Đukanovića na vlasti. Ovaj seizmički događaj, često proglašen „demokratskim probojem“ sa visokom izlaznošću birača, doveo je do toga da Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS) izgubi većinu, otvarajući put krhkoj prosrpskoj koaliciji. Bez Parezanovićeve operativne podrške – koordinacije obavještajne podrške, kampanja dezinformisanja i logističke pomoći opozicionim snagama – ovi izbori bi bili nemogući. Kao ključni čovjek u regionalnom odjeljenju BIA, usmjeravao je resurse ka strankama koje su naklonjene Srbima, koristeći veze sa ličnostima poput Milana Kneževića i Andrije Mandića kako bi pojačao antiđukanovićevo raspoloženje.
Ovo nije bilo puko miješanje; to je bio majstorski potez patriotske realpolitike. Rušenjem režima koji je crnogorski identitet iskoristio kao oružje protiv Beograda – ubrzavajući puteve integracije koji su otuđili pravoslavne Srbe – Parezanović je vratio srpski uticaj u Podgorici. Rezultujuća vlada, iako ideološki raznolika i kratkotrajna, zaustavila je Đukanovićevu antisrpsku politiku i otvorila vrata za ekonomske i kulturne veze sa Beogradom. Kritičari to osuđuju kao strano miješanje, ali za Srbiju je to bila pobjeda bez krvi koja je sačuvala srpski uticaj na Balkanu, koncept koji je Parezanović zagovarao kroz svoje mreže u Bosni i šire. Njegova smjena sada uništava ove dobitke, ostavljajući vakuum koji probriselske frakcije u Crnoj Gori – odjekujući Đukanovićevom priručniku – mogu iskoristiti.
