Jednom je jedan rekao, a drugi zapisao da najveće nasljedstvo koje osoba može prenijeti na djecu nije novac niti bilo šta materijalno, nego nasljedstvo karaktera i vjere. Dok čekamo da nasljednici dođu na svijet, maštamo o tome u kakve će ljude izrasti, priželjkujući im dobrotu, poštenje i uspjeh, ali život nam, prečesto u ovo suludo doba, dokaže da postoji i ona druga, lošija pa i kobnija strana te iste naše medalje.
Planeta se promijenila. S njom i društvo preokrenulo. Živimo drugačije nego prije samo deceniju i po ili malo duže. Moderne tehnologije pokazale su da je svijet jedno globalno selo i na “klik” dale sve kao na dlanu – i dobre i loše stvari, a brzina vremena u kojem živimo nas, generalno kao društvo, udaljilo od osnovnih ljudskih vrijednosti na kojima su odrastali preci u ne tako dalekoj prošlosti.
Zaluđenost telefonima, a uzdržanost od međusobnog razgovora koštala nas je, prema ocjenama stručnjaka, već više nego što smo u stanju da platimo, a u tom “ludilu mozga” odrastaju brojne generacije kojima je nasilje dostupnije danas nego ikada prije i koje više idola, pa čak i sebe, pronalaze u toj jami tame gdje nema lijepih riječi i u kojoj su ubistava izlaz i spas.
Masakr koji je počinio trinaestogodišnjak u Beogradu, tražeći svoje mete, unaprijed popisane, po školi koju je i sam pohađao, šokirao je sve normalne ljude i otvorio bezbroj pitanja – ali jedno ključno – gdje smo zakazali? I ko je kriv? Da li s djecom dovoljno pričamo?
Beogradska tragedija
U pucnjavi u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na Vračaru ubijeno je osmoro djece i stražar. Šestoro đaka i nastavnik su ranjeni, a uhapšen je K. K. (13), koji se sam, nakon krvavog pohoda, prijavio policiji i rekao šta je uradio.
Šok, tuga, nevjerica, uz upaljene svijeća i molitve za pokoj duša dječaka i djevojčica postradalih u školskim klupama, zavili su Srbiju u crno kada je njihov dojučerašnji drugar odlučio da im presudi iz očevog pištolja, jer se, prema nekim nezvaničnim informacijama, nije osjećao prihvaćenim u društvu. Nije se uklapao.
Ta tragedija je upalila alarm kod nadležnih i u Republici Srpskoj, a nakon toga je sa gotovo svih stručnih adresa stigla jedinstvena poruka – sa djecom treba pričati i preventivno djelovati, jer kasno je kasnije.
Stav struke je da je, kako je poručila i pedagog Snežana Golić iz Srbije, važno da se radi na prevenciji da bi se sprečile tragedije poput one na Vračaru i to tako što će se na prvo mjesto staviti ljubav, ispred ambicija i obaveza. Golićeva je za tamošnje medije navela da je velika količina nervoze ušla u živote svih ljudi, jer su preopterećeni i stalno su u žurbi te podvukla da svima treba više slobodnog vremena i uživanja, daleko od onlajn igrica, društvenih mreža, filmova, serija, rijalitija, uz obraćanje pažnje na djecu, koja su pretjerano povučena, usamljena i tiha.
Slučajevi destrukcije, poput tragedije koja se desila u beogradskoj školi, indikator je kvaliteta sistema, smatra sociolog Drago Vuković i dodaje da institucije države nisu osposobljene da preventivno reaguju. On ističe da su zakazala tri nivoa društva, prvi i najvažniji je porodica, drugi škola, a treći država i njene institucije.
– Tragedija je nestvarna, desilo se šta se desilo, a osnovno pitanje je kako niko nije prepoznao da taj dječak može da uradi to što je počinio. Kakva je tu uloga porodice, da li su ga roditelji pratili i bili u stanju psihe svoga djeteta. Živimo u vremenu globalizacije, brzog života, pogrešnih identiteta, pogrešnih uzora i očigledno da su njegovi roditelji ljudi od karijere, da u trci za parama nisu imali vremena da se bave svojim djetetom i njegovim problemima – rekao je Vuković za “Glas”.
Ističe da je i dječak imao i razrednog starješinu, nastavnike, direktora škole te da su svi oni trebalo da prepoznaju probleme.
– Informacije kažu da je bio povučen, da se nije družio sa vršnjacima, što je problem socijalizacije i kako onda niko u toj školi nije prepoznao šta muči tog mladog čovjeka od 13 godina. Zakazao je kompletan sistem i ovaj tragični događaj je samo posljedica neuređenosti i nefunkcionisanja institucija, odnosno zapuštenog društva – smatra Vuković.
Uprkos tome, dodaje Vuković, svi se ograđuju od odgovornosti, navodeći da u savremenom svijetu institut moralne odgovornosti ne postoji.
– Da postoji visok stepen moralne odgovornosti, zbog ubijenih djevojčica, njihovih roditelja, zbog poštovanja prema ovoj nesreći resorni ministar bi podnio neopozivu ostavku, kao i direktor škole, razredni starješina. U uređenim zemljama ministar podnese ostavku zbog bezvezne stvari, a kod nas se i ne spominje što je bruka. Moralna odgovornost ne postoji ni u politici, ni u institucijama, niko ni za šta u ovim poslijeratnim i postkomunističkim društvima ne odgovara – kategoričan je Vuković.
On smatra da društvo ima snage i znanja da se “isčupa”, ali da alati koji bi mu u tome pomogli nisu u centru vrijednosti.
– Vrijednosti sistem je izgubljen, imamo strašno negativnu selekciju kadrova, zbog čega moramo vratiti moral u sve institucije društva, kao i autoritet učitelja, nastavnika, profesora. Ne mogu nam autoriteti biti Kristijan Golubović, rijaliti programi, jer iza svega stoji jedna pogubna globalna ideologija koju promoviše Amerika, koja uništava tradicionalne institucije vjeru, porodicu, državu, naciju. Kod ogromnog broja djece taj dječak ubica je postao uzor, što se vidi i po komentarima na društvenim mrežama, to su strašne stvari koje nam nameće globalna sajber zajednica – rekao je Vuković.
Akademik i predsjednik Društva pedagoga Srpske Drago Branković kaže da su prije mjesec imali zimsku školu pedagoga kojoj je prisustvovalo oko 400 direktora i pedagoga, a o prevenciji vršačkog nasilja u školi pričao je on:
– Svi smo predvidjeli da stanje po pitanju ove teme nije na zadovoljavajućem nivou. Ta procjena je, dakle, urađena prije ovih nemilih događaja. Suština toga je u stanju društvene svijesti u cjelokupnom društvu, ne izuzimajući nikoga. Društvo nije odgovorilo svom zadatku, a škola i pedagozi kao i vaspitanje u cjelini su pali na ispitu. Možemo da pričamo ko je na to više uticao, ko manje, ali prevencija nema. Bavilo se posljedicama nasilja – ističe Branković.
O svemu se, dodaje, priča kada se nasilje desi, a o suštini – prevenciji se ne govori uopšte. O onome što možemo da uradimo prije nego što do nasilja i dođe.
– U svijetu postoji osam modela preventivnog djelovanja, a prvo bi škole i roditelji trebalo da prepoznaju učenike, djecu, mlade, sklone nasilju koji u pojedinim situacijama na času, odmoru ispoljavaju nasilničko ponašanje ili djelovanje. Nijedna škola u Republici Srpskoj nema spisak, pa ni za koji interno znaju psiholog i pedagog, djece koja u nekoj situaciji ispoljavaju takvo ponašanje. S njima se mora raditi i s njihovim roditeljima. Neće ovaj problem biti riješen time što stoji policajac ispred škole. Suština prevencije vršnjačkog nasilja je nastavnik koji drži čas, koji s njima živi, ide na ekskurziju, pravi matursku zabavu – istakao je Branković u razgovoru za “Glas”.
Nasilje je, smatra, prisustvo u društvu u cjelini i suviše izraženo.
– Imamo direktni televizijski prenos skupštine, nebitno na kojem nivou. Tamo je izraženo nasilje – psovke, tuče… To svi gledamo. To gledaju djeca i kako da očekujemo da to isto pravo kao poslanici i ministri nemaju ostali građani. To govorim jer društvo u cjelini mora dignuti nivo društvene svijesti i reći stop nasilju – rekao je akademik, koji je radni vijek proveo u obrazovanju kao učitelj i profesor u školama i na fakultetu.
Škola, kaže, nije izolovano ostrvo, već sastavni dio društva. Ukazao je i na odnos prema nasilnicima i njegovim žrtvama.
– Niko, pa i ovih dana, ne pominje šta je sa žrtvama. Ranjenima. Povrijeđeni su moralno, intelektualno…. Žive, ali se ne primjećuju. U teoriji postoji saznanje da žrtva nasilja, koje dugo trpi, uključujući i djecu, i sama postepeno postaje nasilnik. Preventiva se mora odnositi da pomognemo i žrtvama nasilja. Previše smo se, kao i sredstva informisanja, okrenuli ka tome da sve objavimo, a djeca uče isto i na lošim primjerima. Vidjeli smo već i primjer u Bihaću poslije tragedije u Beogradu. Pokazujemo im tako da sad sva djeca znaju plan izvođenja nasilja, a do prije deset dana niko o tome nije ništa govorio – istakao je Branković.
Poredeći nekada i sada kaže da je scena previše javno otvorena u vremenu u kojem živimo.
– Uvijek je bilo nasilničkog ponašanja. Ne u ovim razmjerama i sa toliko krupnim posljedicama da se ide oružjem, ali nasilje je i intelektualno i moralno, bez direktnog kontakta. Nasilje je, jednostavno, svojstveno svim generacijama, ali nije ranije sve prezentovano. Mnoge žrtve nasilja nisu to htjele reći nikome, sad se sve vidi. Snima se telefonom, pokazujemo…. Djeca uče po uzoru. Posmatraju. Ako tata i mama u kući ispoljavaju neki vid nasilja u kući, oni to prenose i gledaju kako se to dešava, a sada ako im sve to prezentujemo i putem sredstava informisanja, imitiraju to. Apsolutno svi faktori društva, od porodice, škole, moraju raditi na prevenciji jer je ona naš spas – zaključio je Branković.
Surovi uslovi odrastanja
Psiholog Aleksandar Milić ističe da se posljednjih dana iznose različite teorije i mišljenja o tragediji sa Vračara, ali da je suština problema ta što kadar koji radi sa djecom nema dovoljno znanja i stručne edukacije.
– Formalno sve je na svom mjestu. To je kadar koji je završio studije i zaposlio se, ali ti ljudi nemaju znanja u radu sa djecom. Nastavnici i pedagozi nemaju dovoljno edukacije, koja mora biti konstantna. Ona se ne završava sticanjem fakultetske diplome. Zbog tih ljudi koji vode škole, obrazovne ustanove su postale izvor opterećenja djece, to ja vidim u svakodnevnoj praksi, tako da nije ni neobično što se javljaju otpori kod đaka i različiti oblici agresije, ljutnje, nezadovoljstva – rekao je Milić.
Djeci kao najvažnijoj populaciji, na kojoj ostaje budućnost mora se posvetiti ogromna pažnja za zdravo odrastanje, a da bi nastavnici, pedagozi i psiholozi to mogli, Milić kaže da je neophodno da konstantno prolaze savremene edukacije.
– One se tiču dijagnostike, praćenja djece, uzročnosti, njihovog odrastanja i ponašanja, da se pravi prognoza šta očekivati od te djece i na kraju djeluje terapijski tamo gdje treba. Ranije smo imali školske dosije o djetetu zahvaljujući kojima se znalo sve o svakom djetetu, ko je i šta od njega može očekivati. Procjenu đaka niko u školama više ne radi, ali niko u školi to i ne zna. Edukacija školskog kadra je potpuno zanemarena i ignorisana. Nemamo dovoljno stručnih i osposobljenih ljudi na funkcijama u sklopu obrazovnog sistema, to je suština – zaključuje Milić i dodaje da je trebalo da nastavnici beogradske škole “Vladislav Ribnikar” poznaju dijete koje je počinilo zločin, bez obzira na to da li su u pitanju njegove vrline ili mane.
Ogroman problem je, tvrdi Milić, što škola i u obrazovnom smislu veliki dio tereta prebacuje na roditelje.
– Sve što se u školi ne uradi, a ne uradi se dovoljno, prebacuje se na roditelje, od mama i tata se traži da budu prosvjetni radnici, da uče svoju djecu. Pa nisu roditelji profesionalno spremali za to. Nastavnici umjesto da budu od pomoći roditeljima, samo ih opterećuju. Takođe, treba poznavati i porodicu, ne samo učenike, jer je more porodica koje su nemoćne. U uslovima pada vrijednosti imamo narušene bračne odnose, razvode, djeca odrastaju u svirepim uslovima, doživljavaju nasilje. Svaka druga porodica je gotovo disfunkcionalna pa ko s njima da radi? Kako od njih tražiti pomoć – pita se Milić.
Dodaje da su vrtići krasan primjer kako treba raditi te da se postavlja pitanje zašto se to narušava u školama.
– Zar škola treba da bude mjesto trpljenja, agresivnosti, plača, nervoze, anksioznosti, obolijevanja, a to se u praksi redovno događa. Djeca žive u nasilju i sa nasiljem, oni ne poimaju šta rade – zaključio je Milić.
Scene iz Beograda potresle su svijest, a stručnjaci se pitaju šta nas može, ako ne ovo, natjerati da stavimo prst na čelo i da se vratimo na fabrička podešavanja. Od prvog do posljednjeg u lancu odgovornosti zarad zdravije i vedrije budućnosti naše djece i njihovih potomaka.
Indikatori
Predsjednik Aktiva direktora srednjih škola banjalučke regije Ljuban Bajić apelovao je da svi prosvjetni radnici djeluju preventivno.
– Imamo 94 indikatora koji ukazuju na promjene u ponašanju djece. Potrebno je da na vrijeme reaguje pedagoška služba, razredni starješina i roditelji, odnosno da se svi zajedno uključimo u brigu o djeci – rekao je Bajić.
On je ukazao na potrebu da se otvore razgovori o organizaciji rada i zaštiti učenika i potrebi uočavanja promjene ponašanja kod djece u školama gdje je neophodan angažman nastavnika, roditelja, psihologa i republičkih institucija.
– Djeca su često sama. Provode vrijeme na telefonima i računarima, manje se igraju, druže. Poslije dolazi do problema koje je teško predvidjeti. Mi smo ti koji moramo da uočimo svaku promjenu ponašanja učenika i da na vrijeme reagujemo – istakao je Bajić.
