Najveći talas stradanja Srba sa područja Livna dogodio se u ljeto 1941. godine, kada ih je ubijeno najmanje 1.587, a djece mlađe od 15 godina pobijeno je 673, dok ih je mlađih od sedam godina bilo 248, rekla je Srni Gordana Dostanić iz Udruženja “Ognjena Marija Livanjska”.
“Pod vlašću Nezavisne Države Hrvatske /NDH/ Srbe sa područja Livna zadesilo je veliko stradanje. Najveći talas stradanja započeo je početkom juna i trajao je do sredine septembra, pri čemu je najviše ljudi ubijeno posljednjih dana jula i prvih dana avgusta 1941. godine. Ono što govore neupitni popisi žrtva jeste da je u tom talasu stradalo najmanje 1.587 Srba. Da nije bilo pošteđenih govori podatak o stradanju djece, starih i nemoćnih osoba”, navela je Dostanićeva.
Najstarija ustaška žrtva bio je Nine Ždero, koji je ubijen u svojoj stotoj godini.
“Prema svjedočenjima savremenika tih zlih dana, u selu Golinjevo pobijeno je 24 nekrštene srpske djece, najviše iz rodova Ratalj, Ždero i Pažin. Brojni su slučajevi stradanja djece koja nisu živjela ni punu godinu, ali i djece koja su stradala nerođena, još u majčinoj utrobi”, istakla je Dostanićeva.
O ovom srpskom stradanju, na čak dvadeset stratišta, najrječitije govori knjiga Buda Simonovića “Ognjena Marija Livanjska”, čiji su akteri i svjedoci oni koji su Božijom voljom preživjeli te pokolje.
Ta, za Livnjake, najznačajnija knjiga, sadrži brojne ispovijesti i podatke koji danas ne bi bili poznati da nisu zapisani 1990. godine, kada je autor započeo ovo djelo, u kojem je sabrao i podatke iz drugih izvora do kojih je došao. Od velikog je značaja i spisak stradalnika, njihova godišta i stratišta, koji je precizno dat na kraju knjige.
Prema riječima Dostanićeve, livanjske Srbe ustaše su ubijale na svirep način.
“Teško je opredijeliti se da li su svirepija klanja od ubistva maljem ili je to možda bacanje živih ljudi u duboke kraške jame da tamo skapavaju. Da li je svirepije kad se pred očima roditelja ubijaju djeca ili kad se siluju djevojke i žene dok su im vezane ruke, a one svojim pletenicama vezane za direke ili, možda, po svireposti prednjači zločin kada se iz utrobe majke vadi nerođeno dijete”, rekla je Dostanićeva.
STRADANJE UČITELJICE ANGELE
Dostanićeva je navela primjer stradanja učiteljice Angele Lalić iz Livna.
“Samo jedan primjer može dočarati kakva su to bila zlodjela. Učiteljica iz Livna Angela Lalić pošla je sa drugim livanjskim Srbima, pod pratnjom ustaša, autobusom `za Srbiju` da se tamo nađu sa svojim muževima i očevima. Naravno, ti očevi i muževi, koji su otpremljeni `za Srbiju`, već su bili pobijeni, a njihovim porodicama su ustaše namijenile istu sudbinu. Angela je bila mlada žena, imala je sina Zdravka od tri godine. Prema svjedočenjima, kada je počeo zločin ustaša u autobusu, Zdravko je neutješno plakao, čime je iznervirao jednog ustašu. On je oteo dijete od majke, ponio ga u prednji dio autobusa i odsjekao mu glavu koju je potom bacio u krilo majci poludjeloj od bola”, ispričala je Dostanićeva.
Zabilježena su razna iživljavanja nad livanjskim Srbima tokom vladavine NDH.
“Ubijali su ih nožem, maljem, rjeđe metkom, zalivali živim krečom, ubijali bolesne i ranjene koji su se liječili u livanjskoj bolnici, bacali žive u jame bezdanke, silovali vezane djevojke… One koje nisu ubijali nasilno su prevodili u rimokatoličku vjeru”, rekla je Dostanićeva.
ISKORIJENJENE SRPSKE PORODICE
Prema dostupnim podacima, više srpskih porodica je u tim stradanjima iskorijenjeno kao što je porodica livanjskog doktora Dušana Mitrovića, Mirka Stevića, Rajka Gligića, Milojka Kujundžića, te porodice iz roda Pažina, Cvijetića, Vujanovića, Ždera, Radeta…
“Osvrnimo se na stradanje gradske porodice Bajilo. Ugledni livanjski trgovac Uglješa Bajilo ubijen je u šumi Koprivnici na kupreškom području. Pored njega ubijeni su njegovi roditelji Jovo i Rista, ali su prije smrti gledali kako iz utrobe njihove snaje Dobrile vade još nerođeno unuče, kako im kolju unučad staru jednu, dvije, tri, četiri, šest i 11 godina, kako kolju njihovu kćerku Koviljku i zeta Jovu Bokića i kćerku Smiljku i zeta Nikolu Ivica, kako siluju, a zatim presijecaju grla njihove kćerke Stojanke i rođake gošće Vlajke Besare. Ubijen je i njihov rođak Marko Bajilo”, navela je Dostanićeva.
DJECA BAČENA U SEPTIČKU JAMU U ŠKOLI U ČELEBIĆU
Ona je podsjetila na ubistva djece koja su bačena u septičku jamu u školi u Čelebiću.
“Pomenimo i ubistva djece mahom ranog uzrasta čija su izmrcvarena tijela bačena u septičku jamu čelebićke škole. Jama je potom zabetonirana”, ispričala je Dostanićeva.
Ona je navela da je Božijom voljom na većini stratišta ostao neko živ, možda baš zato da može da svjedoči o zločinima, te dodala da su svjedočenja većeg broja preživjelih zabilježena u knjizi “Ognjena Marija Livanjska”.
Dostanićeva je istakla da stradalnici svjedoče o danima u kojim su gladni, žedni i izubijani ležali u jamama među leševima rođaka i komšija, te napomenula da su tu zapisana i svjedočenja onih koji su neopaženo ili uz nečiju pomoć uspjeli da se sakriju pred zločincima i gledaju stradanja najbližih.
“To su potresna svjedočenja majke koja je bačena u jamu sa djetetom koje joj u jami ostaje mrtvo, kao i svjedočenje trudnice koja se u jami porodila i tamo joj ostala prvorođena djeca. Teško je bez potresnih emocija čitati svjedočenje oca kome se sin prvenac rodio pred pokolj u čelebićkoj školi i doživio sudbinu svojih sunarodnika poslije samo šest sati života”, rekla je Dostanićeva.
Bez obzira na protok vremena, kaže Dostanićeva, ta stradanja livanjskih Srba ne smiju biti zaboravljena.
“Ta velika tragedija ostavila je ranu na našem biću. Oni nisu slučajno stradali, nego zato što su pripadali narodu kome mi pripadamo i ispovijedali vjeru koju mi ispovijedamo. Možemo reći da je to bila njihova žrtva za nas. Najmanje što možemo da uradimo to je da našoj djeci prenesemo tu istinu i da ih naučimo da poštuju stradalnike, da dostojno obilježimo mjesta i godišnjice njihovog stradanja. Da ih proslavljamo 30. jula i molimo se da se pred Gospodom mole za naše spasenje”, poručila je Dostanićeva.
Ustaše su u julu 1941. godine u danima oko praznika Svete velikomučenice Marine pohapsile i ubile više od 1.600 Srba, žitelja Livna i sela Livanjskog polja. Više od 400 muškaraca starijih od 13 godina pobijeno je na stratištu Prolog, a preko 40 u jami Bikuši.
Na stratištima u šumi Koprivnici ubijeni su uglavnom Srbi iz grada Livna i njihove porodice, a u brojnim kraškim jamama dubljim od 20 metara živote su sporom i surovom smrću okončavali djeca i žene.
Gotovo 250 ubijene djece nije stasalo ni za školu, a više od 600 žrtava bilo je mlađe od 15 godina.
Mnoge srpske porodice potpuno su zatrte, a neka livanjska sela ostala su bez ijednog stanovnika srpske nacionalnosti.
