Osamdesetosmogodišnji Mile Vukmirović iz Kostajnice preživio je golgotu u koncentracionom logoru Jasenovac, gdje je izgubio 20 članova uže i šire porodice i sa očeve i sa majčine strane.
Sa suzama u očima, Vukmirović se prisjetio kako su njega, kao sedmogodišnjeg dječaka, njegovu majku, sestre i braću, Nijemci i ustaše tjerali da sa Kozare idu pješke do Jasenovca.
Na tom mučnom putu je, kaže Vukmirović, posljednji put vidio svog oca, ali i svjedočio prvom ubistvu.
“Jedan naoružani Nijemac nas je istjerao na polje i jednom seljaku dao sandučić od municije i onda ga ubio. Metak mu je prošao kroz grlo i vrat i samo se jadni čovjek srušio na zemlju. To je prvo ubistvo koje sam vidio”, naveo je Vukmirović u izjavi za Srnu.
Vukmirović je ispričao i da je svjedočio brutalnim ubistvima žena kojima su pred svima sjekli stomak kako bi unijeli strah među ljude.
Prema njegovim riječima, oni su u Jasenovac dotjerani kao stoka, gladni, žedni, bosonogi, krvavi i tom teroru se nije nazirao kraj.
“U logoru kraj kapije sa žicom šeta ustaša, a kad malo odmakne, ja se približim i provučem ruku kroz žicu kako bih ubrao malo trave da pojedemo majka, sestre i ja”, prisjetio se Vukmirović.
On je rekao da su svako jutro iz Jasenovca odvodili logoraše u Donju Gradinu gdje su cijeli dan kopali rake, a uveče bi ih ustaše pobile i ubacivale u te iste rake.
“Postroje nas, drže pištolje u rukama uperene prema nama i biraju, pa odvode ljude. Niko se iz Donje Gradine nije vratio”, ispričao je Vukmirović.
Jedan dan su mu sestre onemoćale od žeđi, a on se otrgnuo iz majčinih ruku i od ustaše koji je čuvao kapiju zatražio samo malo vode.
“Sjećam se da me pitao: `Mali, šta hoćeš?`, a ja sam mu rekao da mi treba vode jer mi sestre umiru, a onda je rekao da i on ima sina mog uzrasta, ali da misli da ga više nikada neće vidjeti”, naveo je Vukmirović i sa tugom u očima se prisjetio da mu je ustaša dao vode, ali i zaprijetio da će ga zaklati ukoliko to nekome kaže.
Vukmirović je rekao da ustaše, zahvaljujući medicinskoj sestri koja ih je popisivala, nisu smjele sve da ih pobiju, pa su poslati u sela po Slavoniji, gdje je ostao kod tetka Stanka Jurića, Hrvata, koji je uspio da spase i njegovu sestru.
On se prisjetio da su bili u selu Paklenica, u kojem su bili prinuđeni da prose kako bi preživjeli, a spavali su u štali sa konjima.
“Nikada neću zaboraviti miris i ukus komada hljeba koji sam uspio naći, a mama ga čuvala u njedrima”, naveo je Vukmirović, koji je jedno vrijeme bio odvojen i od majke, koja je, kako je rekao, prešla u Bosnu.
Vukmiroviću su priznate tri godine, tri mjeseca i 24 dana radnog staža od 1950. do 1953. godine, kada je imao samo 15 godina, a kako je rekao, sudbina mu je takva da se cijeli život borio.
U Banjaluku je stigao 1959. godine, oženio se, dobio djecu, preživio i Odbrambeno-otadžbinski rat, u kojem je učestvovala njegova kćerka koja je ljekar.
Donja Gradina je najveće stratište u sistemu koncentracionih logora Jasenovac, koji je formiran u avgustu 1941. godine, neposredno nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.
Prema podacima Javne ustanove Spomen-područje Donja Gradina, u zloglasnom logoru Jasenovac tokom Drugog svjetskog rata stradalo je 700.000 žrtava ustaškog zločina, među kojima je život izgubilo 500.000 Srba, 40.000 Roma, 33.000 Jevreja, 127.000 antifašista.
U Jasenovcu je stradalo 20.000 djece.
