U istoriji srpskog naroda i fočanskog kraja 1918. godina ima ogroman značaj, jer je okončala velike patnje koje su Srbi trpjeli od austrougarskog okupatora i donijela slobodu nakon viševjekovnog ropstva, prvo pod Turcima, a zatim Austrougarima, istaknuto je na predavanju kojim je fočanski Centar za kulturu i informisanje obilježio 104 godine od oslobođenja Foče u Prvom svjetskom ratu.
Kustos istoričar Muzeja Stare Hercegovine Danko Mihajlović podsjetio je da je srpska vojska pod vođstvom vojvode Stepe Stepanovića u novembru 1918. godine ušla u BiH, na poziv Narodnog vijeća i Narodne vlade iz Sarajeva, a da je Foča bila jedno od prvih mjesta u koje je svečano umarširala i donijela slobodu nakon viševjekovnog ropstva.
Mihajlović je precizirao da je istog dana, 6. novembra, kada je srpska vojska ušla u Sarajevo, jedan odred, pod komandom poručnika Zdravkovića, umarširao i u Foču.
Fočanski istoričar je naglasio da je Narodno vijeće fočanskog sreza, u kojem je dominatnu ulogu imao ugledni pravnik iz Foče Miloš Tomašević, 5. decembra 1918. godine donijelo odluku i poslalo akt Ministartvu inostranih dela Kraljevine Srbije, poput brojnih drugih srezova u BiH, o direktnom prisajedinjenju ove oblasti Kraljevini Srbiji.
Mihajlovićje je podsjetio na veliko stradanje fočanskih Srba na početku i tokom Prvog svjetskog rata, na masovna streljanja stanovnika Čelebića, pograničnog područja prema Crnoj Gori, i potom odovođenje u logore u Doboju i Aradu – prve koncentracione logore na evropskom tlu.
“U dobojskom logoru umrlo je 206, a u Aradu 109 fočanskih Srba, a uz to Austrougari su u istočnom dijelu BiH planirali da stvore koridor bez srpskog stanovništva, pa su u istočnoj Hercegovini i Podrinju nastojali da isele cjelokupno srpsko stanovništvo kako bi prekinuli kontinuitet srpskog naroda. U tu svrhu su vršili represiju nad elitom srpskog naroda – sveštenstvom, inteligencijom i malobrojnim trgovačkim slojem, što se dogodilo i u Foči 1914. streljanjem uticajnih fočanskih Srba”, naveo je Mihajlović.
On je napomenuo da su ratne godine bile izrazito teške, jer su muškarci nasilno mobilisani u austrougarsku vojsku ili internirani u logore, pa su njihove porodice, pošto nisu mogle da obrađuju imanja, umirale od gladi.
“Imamo službene podatke da je posljednje dvije godine Prvog svjetskog rata mjesečno umiralo od gladi po 50 osoba uglavnom srpske nacionalnosti, a sve ove patnje prekinula je 1918. godina, odnosno pobjeda saveznika i srpske vojske”, naveo je Mihajlović.
On je istakao da probojem Solunskog fronta počinje da se konkretizuje vijekovna težnja srpskog naroda za konačnim oslobođenjem i ujedinjenjem i stvaranjem moderne srpske države.
Ujedinjenje i formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca /SHS/ posebno je značajno jer je donijelo konačno ukidanje zaostaolog feudalnog sistema – osmanskog begovata, koji Austrougarska nije ukinula.
“Nova država je gledala da, koliko je bila u mogućnosti, ove krajeve razvije, saobraćajno otvori, da formira preduzeća za preradu sirovina kojima je ovaj kraj bio bogat, a što je vrlo važno – stanovništvo je prvi put slobodno moglo da izrazi svoju političku volju, jer je Kraljevina SHS bila parlamentarna monarhija i mogli su prvi put da učestvuju na slobodnim i demokratskim izborima”, naglasio je fočanski istoričar.
On je dodao da je tada izvršeno i ujedinjenje Srpske pravoslavne crkve, koja je i danas ostala jedinstvena u uslovima kada je srpski narod podijeljen političkim, odnosno granicama više država.
Asistent Filozofskog fakulteta na Palama Bojan Krunić govorio je o značaju njegovanja kulture pamćenja i sjećanja, istakavši da je svijest o sebi, koje nema bez čuvanja nasljeđa, osnovna odlika ljudskog postojanja koja čovjeka odvaja od ostalih vrsta na planeti.
On je istakao da nikako nisu dobronamjerni ni slučajni savjeti, kako ih ja nazvao, dušebrižnika, da Srbi treba da zaborave prošlost i da se okrenu samo budućnosti, te da su ti savjeti praćeni propagandom i satanizacijom srpskog naroda, izmišljanjem i faslifikovanjem istorije, neprestanim pokušajima da se oduzme i otuđi srpsko kulturno nasljeđe, poput posljednjih nasrtaja na Čajničko jevanđelje.
“Hoćemo li sutra, ako ih poslušamo, znati kako se zovemo, kog smo roda, ko su nam očevi, majke, djedovi, gdje su im grobovi, kojim i čijim jezikom govorimo i pišemo. Hoće li našim kostima ponovo puniti neke hercegovačke jame, hoćemo li proživljavati neko novo Jadovno, Jasenovac, naći se na udarima novih `Oluja` i `Bljesaka`”, rekao je Krunić.
On je upitao hoće li Srbi znati kojim putem krenuti nakon što se probude u tamnom prostoru bez sjećanja na proživljenu prošlost i skupo plaćene lekcije iz istorije, od kojih je jedno i sjećanje na 1918, kada sloboda koju je tada dočekao narod nije bila rezultat težnje samo jedne generacije već više njih koje su vijekovima pokušavale na razne načine da se oslobode tuđinske vlasti.
“Ako ih poslušamo, nećemo znati da se srpsko ime na ovim prostorima pominje u pisanim izvorima od 9. vijeka, nećemo znati da je srednjovjekovna bosanska država srpska država nastala izdvajanjem iz prvobitne Srbije, dijeljenjem na Bosnu i Rašku. Nećemo znati ni da je bosanski ban Matej Ninoslav sredinom 13. vijeka stanovnike te bosanske države u svojim poveljama nazivao isključivo Srbima. Povjerovaćemo im, takođe, da govorimo nekim drugim jezikom, i da se tim drugim jezikom i ranije govorilo na ovim područjima, ikako se u dokumentima iz srednjovjekovnog perioda taj jezik jedino i isključivo naziva srpskim”, rekao je Krunić.
On je dodao da Srbi zato moraju da njegujuju kulturu pamćenja i sjećanja i da obilježavaju sve značajnije datume iz svoje istorije.
“Da na naučnoj osnovi sistematski istražujemo, preispitujemo prošlost i kritički je analiziramo jer ona nije proživljeno vrijeme, već dragocjeno iskustvo koje nam omogućava da razumijemo sadašnjost, odgovorimo na nove izazove i ne ponavljamo iste greške. Jedino tako možemo da opstanemo i idemo naprijed”, rekao je Krunić.
Direktor Centra za kulturu i informisanje Slavica Filipović istakla je da je ova ustanova prvi put, u saradnji sa Muzejom Stare Hercegovine, obilježila godišnjicu oslobođenja Foče 1918. godine.
Ona je ukazala da je okupacija ovih prostora trajala od 1481. godine, kada je Hercegovina pala pod tursku vlast, koju je 1878. godine zamijenila vladavina Austrougarske.
“Foča je zajedno sa Višegradom i Sarajevom, dočekala slobodu koju joj je nakon viševjekovnog ropstva donijela vojska pod vođstvom Stepe Stepanovića. Veoma je važno da znamo ko smo, a to ne možemo da znamo ako ne znamo našu istoriju i ako imamo kratko pamćenje”, naglasila je Filipovićeva.
Na izuzetno posjećenom predavanju, pročitan je i zapis akademika Rista Jeremića iz Foče, jednog od osnivača Sokolskog pokreta i čuvenog ljekara, o planovima Nijemaca 1916. godine, nakon sloma srpske vojske, o raseljavanju Srba i njihovom brisanju kao političke i državotvorne zajednice, što govori u prilog ogromnom značaju velike pobjede koju je srpska vojska, sa svojim saveznicima, potom izvojevala.
