Davanje krvi jedno je od najhumanijih djela, jer je to lijek koji ne može da se kupi i neprocjenjive je vrijednosti. Uz davanje krvi, donorstvo organa je odraz čovječnosti i požrtvovanosti.
Prava heroina koja je svoje ime upisala kao rekorderka u davanju krvi, ali je i zavještala svoje organe, jeste Žana Marković iz Čačka.
– Ja sam krv počela da dajem 1995. godine u Tehničkom remontnom zavodu. Poslije toga sam davala gdje god su me zvali, u bolnici i svuda gdje je bilo potrebno. Ukupno sam do prije dvije godine, dok se nisam razboljela, dala krv 85 puta. Najviše sam davala za djecu, kada dođu roditelji i mole jer je njihovom djetetu hitno potrebna krv. To mi je uvijek bilo najvažnije – priča Čačanka.
Zavještala je Žana sve svoje organe i o tome obavijestila i familiju. Želi, kako kaže, da bude humana i poslije života.
– Odluka da budem donor organa došla je jednostavno, iz glave. Ne želim da budem sebična, ako ja živim, mogu i drugi da žive zahvaljujući meni. Pokušavam da i druge pokrenem – u mojoj firmi, među ljudima koje znam, naučila sam i moje kćerke da budu dobrovoljni davaoci krvi. Mnoge drugarice i prijatelje sam podstakla da postanu donori organa i plazme – rekla je Žana.
Otkriva da je imala i veliku životnu borbu sa gojaznošću. Imala je 150 kilograma, ali se borila kao lavica. Ljekari su joj na VMA rekli da, ako za tri mjeseca ne smrša 40 kg, završiće u invalidskim kolicima, jer joj je propala hrskavica u desnom koljenu.
„Sve dobro, dobrim se vrati“
– Pokušavala sam sama, ali nije išlo, pa sam u Beogradu, u Klinici za gojaznost kod doktora Subotića, uspjela da smršam dovoljno da me pozovu na operaciju želuca. Ta operacija se zakomplikovala – umjesto sat i po, trajala je osam sati, imala sam i kliničku smrt. Poslije toga sve je krenulo nizbrdo – višak kože, višak tkiva, pa se javio i problem sa debelim crijevom. Sve je to bila posljedica operacije. Ali sam nastavila da se borim. Poslije sam skinula na 100 kilograma, pa operisala koljeno i za pet mjeseci se potpuno oporavila. Danas imam 52 kilograma. Mogu da hodam, mogu da radim, i dalje se borim zbog bolesti debelog crijeva, ali vjerujem da će biti dobro – ne odustaje od borbe hrabra Čačanka.
U životu je vodi samo jedan moto, a to je da bude humana u svakom momentu, kad god može.
– Sve dobro, dobrim se vrati. Svakome danas učini nešto lijepo, pogledaj u Boga i dobro će ti se vratiti. Nikada se nisam pokajala ni zbog jedne odluke. Ni zbog ta tri dana slobodno što se dobiju kada dajete krv – meni to nikada ništa nije značilo. Bitno je da sam pomogla. Uvijek sam bila srećna kada dođem kući i kažem: „Dala sam krv djetetu, nekom kome je trebalo.“ Molila bih sve ljude dobre volje da se ugledaju na mene: život je jedan. Produžimo nekome život. Dajmo malo radosti bilo djetetu, bilo odraslom, bilo starom. Da još neko živi – kao mi – poručuje Žana, prenosi Serbian tajms.
