Dva puta je Natalija Jokić bila na naslovnoj srani “Novosti”. Prije 28 godina i ovih dana. Prvi put kao beba, nešto malo mlađa od njene kćerke Ognjene, a ovih dana kao supruga slavnog Nikole Jokića, najboljeg košarkaša planete. Momka koji je proslavio Denver, Srbiju i pomjerio granicu sporta, koji će se, od sada, mjeriti po rezultatima “derana iz teg Sombora”.
Reporteri “Večernjih Novosti” “upoznali” su Nataliju u danu užasa za srpski prognanički narod iz Krajine. Bio je 6. avgust 1995. godine. U naručju majke bježala je od “Oluje”. Vreo dan. Tanka linija između života i smrti ispred starog mosta na Sremskoj Rači. Primamo vijest: izbeglice iz Krajine ne mogu u Srbiju. Vijest se širila kao zaraza. Ljudi iznemogli na dugom putu bez hrane, vode. Bez nade u povratak, padali su od očaja. Naprijed im ne daju, nazad nemaju kud.
Iza njih je imovina ostala u plamenu. Iza njih su ostali grobovi. Na brzinu iskopane plitke rake. Ovaj život, dovde pretekao u zavežljaj je stegnut. Čitav život, jedan zavežljaj.
U koloni nedaleko od mosta prema Semberiji, majke sa djecom. Starci zaleđenih suza. Za hranioce ne znaju. Sinovi ostali da brane Krajinu, pa i ovi nemaju šta da traže u skutima majke Srbije.
Čuvaju naslovnu
Maćešići, još čuvaju naslovnu stranu “Večernjih novosti” u svojoj kući u Somboru. Kao uspomenu na jedno užasno vrijeme koje su prebrodili, iz koga su se izdigli i na put istinskih vrlina uputili svoje ćerke.
Preveliki je teret na njoj. Nije ovo prvi egzodus. Primila je u maju hiljade izgnanih iz Zapadne Slavonije. Prije toga izbjegle iz Bosne i Hercegovine… U tom grotlu, u tom mravinjaku od ljudi, u vrisku i jauku, u dječjem pisku i plaču, uz dotrajali “jugo” – mlada žena uz grudi privija bebu. Djevojčicu još nenaviklu na flašicu, a majci od stresa presušilo mlijeko. Uz njih, nesvjesna kuda ih put vodi i da li će odavde ikada da ga nastave, privija se nešto starija curica ove porodice. Prevalili put od Veljuna kod Slunja do Rače, noseći sav jad neprekidne kolone, nadajući se nekom mjestu spasa.
– Mi smo Maćešići. Ovo je Maja, tri i po godine ima. A, ovo Natalija, sedam mjeseci tek napunila. Prva je beba rođena u ovoj godini, u Krajini – pričala je mama Danica.
Pokušavala je da uspava malenu Nataliju. Ljuljala je u rukama gotovo klonulim od tereta.
– Nama je ovo druga bježanija. Živjeli smo u Karlovcu. Kada tu više nije bilo života, pobjegli smo u Slunj. Sada ponovo bježimo, a ne znamo kud. Znamo da više nema nazad. Ako nas neće Srbija, neko će nas, negdje, valjda primiti.
Malena Natalija uprla pogled u objektiv foto-aparata. Samo što ne zaplače, ali je izdržala. Maja se zabavila nekavim slatkišima.
Sutradan, 7. avgusta, u “Večernjim novostima” na naslovnoj strani, fotografija majke Danice i njenih djevojčica oslikala je sav užas prognanog naroda zaustavljenog ispred mosta na Sremskoj Rači.
Na toj fotografiji lijepa njegovana beba u naručju majke koja bježi od “Oluje”, danas je lijepa supruga viteza košarke. Stub porodice, kako za nju govori njen Nikola. Podrška i istinski oslonac.
