Antropolog iz Istočnog Sarajeva Branko Pjević izjavio je Srni da su osnovni mehanizam za prevenciju samoubistava porodica, crkva i nadležne ustanove za socijalnu brigu, ali i ukazao da početak problema predstavlja to što su se ljudi u savremenom društvu udaljili jedni od drugih.
“Nažalost, moja ispitivanja kažu da smo se mi previše odmakli jedni od drugih i da slabo čujemo ono što nam ljudi pričaju. Tek kad se nešto desi, onda smo svi pametni, svi imamo zaključak, a zapravo niko nije ušao u suštinu problema šta je to nekoga motivisalo ili, bolje rečeno, natjeralo na takav čin”, kaže Pjević.
Pjević napominje da su samoubistva postala dio surove svakodnevice mnogih savremenih društava, pa se, nažalost, na ovaj čin odlučuju i mađi i stariji.
Govoreći o tome zašto se neko odluči da digne ruku na sebe, on objašnjava, da je to nešto što čovjek nosi dugo u sebi i što u jednom trenutku eksplodira.
“Potreban je samo taj mali okidač, kao kad viknete na planini i pokrenete lavinu pa da se dogodi nešto strašno, da se izgubi ljudski život. Ta lavina se može pokrenuti jednim kamičkom ili jednim zvukom. E, tako je i ovdje isto. A, očigledno, taj kamičak koji smo bacili, možda i mi sami nekome, i tu lavinu koju smo pokrenuli, nismo toga svjesni ili nećemo da budemo svjesni”, naveo je Pjević.
Prema njegovim riječima, osnovni mehanizam za prevenciju samoubistava leži u ključnim sporama društva – porodici, crkvi i nadležnim institucijama za socijalnu brigu.
“Kada je u pitanju društvo, svi smo mi nadležni. Postoje i institucije koje su odgovorne i koje su plaćene za taj posao”, kaže Pjević.
On ukazuje da je, nažalost, kompletna svijest naroda zakazala u svim generacijama od najmlađeg do najstarijeg, s tim što stariji nose odgovornost i treba da utiču na mlađe, iako je to veoma teško jer je nova demokratija donijela i nova pravila.
Pjević primjećuje da se mnogi ljudi distanciraju od problema suicida i kao da su se povukli iz nekog straha, tako da čak ni u nečijem pogledu, prenaglašenom ćutanju ili zagonetnom smiješku ne prepoznaju moguću opasnost.
“Osjećam kod ljudi strah kada treba da reaguju na nešto, da nekoga upozore na bilo šta, pa i na neku običnu sitnicu, a kamoli kad govorimo o takvim ozbiljnim problemima gdje čovjek možda nosi i određenu genetsku predispoziciju. Sigurno je da tu postoji genetska predispozicija, ali ona se može i prepoznati i preduhitrati, ako se reaguje pravilno”, istakao je Pjević.
Prema njegovim riječima, treba da postoje stručni ljudi koji će se angažovati na prevenciji suicidalnog ponašanja određene kategorije ljudi.
On smatra da je najbolji lijek za sve – rad.
“A najbolji lijek za sve je rad, aktivnost koja je u današnje vreme totalno smaknuta u kraj, gdje se ljudi, posebno mladi, odgajaju tako da ništa ne rade, a da dobiju sve na gotovo, što nije u redu. Rad liječi”, poručio je Pjević.
