Vojna bolnica “Koran” na Palama, osnovana prije 34 godine, bila je ključna za Sarajevsko-romanijsku regiju u ratu jer su tu spaseni mnogi životi u gotovo nemogućim uslovima, izjavila je Srni medicinska sestra u ovoj ustanovi Ljiljana Pipović.
Pipovićeva, koja je od samog početka radila u Vojnoj bolnici “Koran”, priča o izazovima, najtežim trenucima i snazi zajedništva koja je održala zdravstvene radnike u ratnim godinama.
“Pacijenti iz Bolnice `Žice` na Ilidži i bolnice sa Sokoca dovoženi kod nas, a potom transportovani dalje za Beograd. Ne daj Bože da nije bilo te bolnice na Koranu, ne smijem ni da razmišljam! To je bila ključna tačka za Sarajevsko-romanijsku regiju”, ističe Pipovićeva.
Ona sa posebnim poštovanjem govori o ljekarima koji su radili u bolnici koja je spasavala živote.
“Prvi doktor koji je došao bio je Bratislav Borkovac, nevjerovatan hirurg i čovjek sa smislom za humor. Nije odmarao, živio je za bolnicu, sve je radio. Tu su bili i doktori Miladin Babić, Mirko Šošić, Novica Kovačević, Đorđe Sedlar i mnogi drugi. Svi su bili tu, bez riječi žalbe”, navodi Pipovićeva.
I sama je, kao i mnoge kolege, usklađivala posao i porodicu u gotovo nemogućim uslovima.
“Živjela sam na Palama, telefoni su radili i samo bi javili da moram doći. Nije bilo pitanja kako ćete ostaviti djecu. Moja su bila mala, budila sam komšije da ih pričuvaju, jer je suprug bio na položaju”, priča Pipovićeva.
Ona kaže da se tada vidjelo šta znači zajedništvo, niko se nije štedio, ali da je danas sve, nažalost, drugačije.
OD AKUŠERSKE SESTRE DO MEDICINSKE SESTRE U RATNOJ BOLNICI
Pipovićeva navodi da je imala 28 godina kada se kao akušerska sestra 5. aprila 1992. godine javila u Vojnu bolnicu i nastavila da radi.
“Bilo je jako teško. Ni u jednom trenutku nismo bili svjesni da će sve to trajati četiri godine… Po zanimanju sam akušerka babica, radila sam u Sarajevu na porodilištu `Zehra Muidović`. A, onda se odjednom nađete u situaciji da radite kao hirurška sestra i ne samo to, već sve grane medicine”, priča Pipovićeva.
Ona kaže da je strah bio neizbježan, ali da nije bilo prostora za odustajanje.
“Imate strah da nećete znati, ali ako znate osnovno kako naći venski put, koji instrument koristiti i šta znači sterilnost onda morate znati sve. Vrata se otvaraju i idete dalje”, navodi Pipovićeva.
Prvi dani bili su zbunjujući, kaže ona, ali je stvarnost postajala sve teža kako su ranjenici počeli pristizati.
Pipovićeva napominje da je na početku sve djelovalo nestvarno, ali je vremenom sve više shvatala da to nije igra, pogotovo kada je svakodnevno gledala patnju i bol drugih, sa kojim je saosjećala.
TRENUTAK KOJI MIJENJA SVE
Ona se posebno sjeća događaja koji je na nju ostavio dubok trag.
“Dovezli su ranjenog mladića, sa prostrelnom ranom na kičmi. Ležao je na nosilima, potrbuške, mlad, snažan, pun života. U pitanju je bio paljanski sportista smučar Mladen Grujić. Ta ljepota mladosti, a ranjen. U tom trenutku me uhvatila panika. Pomislila sam, ako metak može pogoditi takvu mladost, šta će biti sa svima nama, sa našom djecom? Kao da se sve u meni prelomilo”, ističe Pipovićeva.
Ona ističe da joj je u najtežim trenucima podršku pružila koleginica, starija i iskusnija, koja je primijetila strah kod nje, ali i kod ostalih.
“Dala mi je da popijem `bensedin`, a ja sam joj vjerovala. Tako smo nekoliko dana, jedni drugima bili oslonac. Zahvaljujući tome, ostala sam na nogama i nastavila da radim”, prisjeća se Pipovićeva i dodaje da je upravo zajedništvo bilo ono što je održalo bolnicu.
Prema njenim riječima, svako je davao maksimum, od spremačica i žena u vešeraju, do ljekara i medicinskog osoblja, a odustajanja nije bilo.
“Ako nešto ne znate, pozovete pomoć. A kada su dolazili ranjenici, bez obzira na nacionalnost, nije bilo nikakve razlike. To garantujem. Svaka majka isto plače”, navodi ona.
Nedostatak materijala bio je svakodnevica, prali su zavoje, štedjeli svaki centimetar, hirurške rukavice su se prale, sterilisale i ponovo koristile, tako da su se snalazili kako su znali i umjeli.
Pipovićeva kaže da, uprkos svemu, osjeća ponos jer je bila dio toga i što je urađen veliki posao.
Na Palama je 4. aprila počela da radi vojna bolnica “Koran” u okviru Četvrtog sanitetskog bataljona Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske.
Početak građanskog rata u BiH mnoge zdravstvene radnike onemogućio je u odlasku na njihova radna mjesta, posebno u Sarajevu. Sve bolnice koje su tada postojale ostale su u gradu pod muslimanskom kontrolom.
Zbog ratnih dejstava i progona ljekara srpske nacionalnosti iz Sarajeva, osim bolnice “Koran”, tada su na području Sarajevsko-romanijske regije osnovane i ratne bolnice “Podromanija” na Sokocu, “Žica” na Ilidži i “Kasindol” u Lukavici.
U takvim okolnostima, hotelski kompleks “Koran” na Palama pretvoren je u bolnicu koja je postala jedan od ključnih oslonaca zdravstvene zaštite.
U blizini ratne bolnice na Koranu nalazi se spomen-ploča na kojoj je ispisano da je od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine u ovoj zdravstvenoj ustanovi liječeno više od 20.000 ljudi i izvršeno više od 12.000 operacija.
Spomen-ploča simbolizuje značaj ove ustanove tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata i svjedoči o nadljudskim naporima ljekara i zdravstvenog osoblja u liječenju srpskih boraca i civila.
