Pod nazivom “Oluja je pogrom – pamtimo zauvijek”, Republika Srpska i Srbija u Sremskim Karlovcima obilježavaju 30 godina od stradanja Srba u ovoj zločinačkoj akciji hrvatske vojske i policije.
Žrtve “Oluje” ispričali su svoje potresne priče i sjetili se Krajine.
Boro Ostojić iz Kostajnice sa Banije pokazao je kuću koju su mu ustaše spalile.
– Najprije su sve opljačkali i do temelja spalili. Ista sudbina je bila 1941. godine – rekao je on. Tada su sestre njegovog oca gledale kako su ustaše zaklale njegovog dedu.
– Došla sam u koloni sa majkom bježeci od “Oluje”. Moj otac Stojan je ubijen 91. branesi svoju porodicu. On je u jednom danu izgubio dvije rođene sestre. Moja ujna i baka su već zanijemile od bola. Kao da i to nije bilo dovoljno, zapalili su nam i ognjište. Baka je tih dana umrla i ja ni danas ne znam koji se to dan desilo. Deda je pozivio je još par godina sa nadom da ću se ja vratiti ali nismo se vratili – prisjetila se Stojanka.
– Јa progon i “Oluju” proživavljam već 30 godina, tražeći svoje roditelje, koji se vode nestali od avgusta 1995. godine. Nisu pošli sa nesrećnom kolonom, jer su povjerovali tadašnjem hrvatskom predsjedniku da ko nije činio zločine ostane na svom kućnom pragu. 7. avgusta vojska ulazi u moje selo, pali kuće, a njih žive baca u vatru – rekla je Nada Bodiroga.
istakla je da su nju i njenu porodicu 4. avgusta probudile granate.
– Otac je bio na ratištu, a majka, baka i strina su panično šetale po kući, ne sluteći šta nas čeka. Јa, tada dijete od sedam godina, nisam bila svjesna onoga što se oko mene događa. Danas shvatam koliko je sve to bilo strašno i koliko su naši životi bili ugroženi. Nešto kasnije, mi deca, iskrali smo se na guvno da se igramo, ne znajući da smo na to mjesto došli poslednji put. Majka je panično došla po nas i tada sam posljednji put vidjela moje drugarice Marijanu, Tanju, Marinu i Bilju. Čekali smo oca da se vrati kući. Sumrak se već spuštao i iz sela su skoro svi otišli – kuće su bile zatvorene, dvorišta prazna, tišina je bila teška kao kamen – prisjetila se Јovana.
Navodi da su konačno krenule, a da je ispred bila nepregledna kolona.
– Јutro je svanulo, a kolona je postala još veća. Ljudi umiru i sahranjuju ih pored puta. Evo nas na Petrovačkoj cesti, oko nas sve gori. Bombardovali su kolonu nedužnih ljudi. Prolazimo pored kamiona u plamenu, kasnije saznajemo da je u njemu poginulo petoro male djece. Stižemo u Srbiju – sloboda konačno. Ni slutili nismo da nam je majka životno ugrožena. Bila je u šestom mjesecu trudnoće, nosila je mog brata. Usljed stresa, bebi je prestalo da kuca srce – kaže Јovana.
Ističe da je zahvaljujući doktorima iz bolnice “Dragiša Mišović” u Beogradu njena majka preživjela, ali da za nerođenu bebu nije bilo šansi.
– U ovim predivnim Sremskim Karlovcima sam upoznala supruga čija je životna priča slična mojoj. Udala sam se i otišla u Ameriku. Nisam se tamo puno zadržala. Ne mogu ja bez moje Srbije. Јa sam Јovana Hrvačević, dijete “Oluje”, danas supruga pravoslavnog sveštenika i majka Dušana, Јovana i Vasilija. Da nikad ne zaboravimo sjećanja na Krajinu, čija smo djeca, mržnju koja nas je protjerala, beznađe i strah koji nas je obuzimao dok smo u nepreglednoj koloni spasavali gole živote i nadu i spasenje koje smo dobili tamo gdje smo jedino slobodni – u majci i otadžbini našoj, voljenoj jedinoj Srbiji – zaključuje Hrvačevićeva.
