Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici danas slave prepodobnog Zaharija, odnosno Pretprazništvo Blagovjesti.
Sin Kariona Misirca koji se zamonašio u Skitu. Dostigao je ogromno smirenje i vrline, pa mu je i danju i noću srce bilo ispunjeno blagošću. Bio je mlađi od mnogih staraca i očeva u Skitu, ali je dostigao takve vrline da su i stariji željeli da uče od njega.
Jednom ga je upitao Sv. Makarije: Reci mi, šta je posao monaha? Zaharije mu je odgovorio: Zar mene pitaš, oče? Na to mu ava Makarije odgovori: Da, čedo Zaharije, jer me neko u duši potstiče da te to upitam. Zaharija reče: Po mome mišljenju, oče, posao je monaha – primoravati sebe na sve za povjesti Božje.
Jednom prilikom ave Mojsije upita Zahariju: Reci mi, šta da radim? Čuvši to, Zaharija se baci pred noge ave Mojsiju, govoreći: Ti mene pitaš, oče? Starac mu reče tad: Vjeruj mi, čedo, vidjeh Duha Svetog gdje siđe na tebe, i to me prinudi da te pitam. Tada Zaharija skide svoj kukulj/kamilavku (tj. monašku kapu), baci je pod noge i , pošto je izgazio, reče: Ako čovjek ne smrvi sebe ovako, ne može biti monah! – Njegov otac, ava Karion, govorio je: Ja sam mnoge trudove i podvige podnio, veće od trudova sina mog Zaharije, ali nisam dostigao tu duhovnu mjeru kao on zbog njegovog smirenja i ćutanja.
Kada prepodobni Zaharija bješe na samrti, upita ga spomenuti ave Mojsije: Šta vidiš? Zaharija mu odgovori: Nije li bolje, oče, da čovek ćuti? Na to ave Mojsije odgovori: Da, čedo, bolje je, zato i ćuti. U trenutku njegove smrti, ava Isidor, koji je sjedeo pored njega, pogledavši u nebo, reče: Raduj se, čedo moje, Zaharija, jer ti se otvoriše vrata nebeskog carstva.
Pošto je sveti Zaharije bio odraz blagosti i mira, običaji nalažu da se vjernici sutra trude da nastave tu tradiciju.
