Piše: Duško Vejnović
Rijetki su narodi u svijetu, kao što su Srbi, koji posjeduju jedno od najjednostavnijih i najsavršenijih pisama u svijetu. Najmnogoljudniji narodi u svijetu, poput Indijaca, Kineza i Japanaca, imaju veoma komplikovana pisma, često na desetine hiljada znakova, što je slučaj kod Kineza i Japanaca, a u Indiji se govori preko 800 jezika.
Nedavno je u Beogradu jedan od indijskih diplomata rekao da Srbi mogu biti sretni što imaju jedno od najjednostavnijih pisama na svijetu i za jedan glas postoji jedno slovo, a jedan jezički stručnjak iz Engleske ističe da je ćirilica jedno od najljepših pisama na svijetu.
Međutim, ćirilica se nedovoljno koristi, odnosno upotrebljava na širim i užim prostorima. Premda je upotreba ćirilice i ustavno regulisana u Republici Srpskoj, ona je u sve nepovoljnijem položaju. Izgleda da se o ćirilici priča, a upotrebljava se latinica. U gradu Banjoj Luci dominiraju nazivi firmi, organizacija, preduzeća, nevladinih organizacija, sportskih društava i udruženja i bezbroj drugih asocijacija, organa, čak i nekih listova i časopisa na latiničnom pismu. Imamo osjećaj da se umjesto u Banjoj Luci nalazimo u nekim gradovima Federacije i zapadne Hercegovine. Latinica je prosto poplavila sve gradove Republike Srpske i postala dominantno pismo. Ćirilica je simbolično zastupljena, većinom u državnim organima, ustanovama i institucijama. Ćirilica prosto umire i ako se nastavi ovaj krajnje nepovoljan trend, postoji opasnost da nestane i da se zaboravi. Izgleda da se Srbi stide svoje ćirilice.
Za njih je hit i trend upotreba latinice, a zaboravljaju svoje skoro savršeno pismo – jedno od najvećih blaga u čitavoj svojoj istoriji. Ispada da se Srbi upotrebom latinice dodvoravaju Hrvatima i Bošnjacima i svoju ćirilicu guraju u drugi plan i doprinose da ona u vlastitoj kući postaje drugorazredno pismo.
Drugi narodi znaju njenu vrijednost i žele da je potisnu, Bošnjaci u Federaciji, Hrvati u Vukovaru su organizovali protest da bi spriječili uvođenje ćirilice u školama gdje postoji potrebna srpska populacija za uvođenje ovog pisma. Neki Srbi ne upotrebljavaju ćirilicu iz malograđanskih razloga, poltronstva i drugih kompleksa. Mora nam biti jasno da nas drugi neće cijeniti ako prvo ne cijenimo mi sebe.
Želimo da sačuvamo entitet Republike Srpske, slave i narodne običaje, epske narodne pjesme, vjeru, kulturu i tradiciju, gusle, pomen na pretke, crkve i manastire, sakralne objekte, istoriju i podvige junaka, ali sve će to biti jalovi i neuspješni pokušaji ako izostane ili nestane upotreba ćirilice. Jedino upotrebom ćirilice poštujemo zavjet predaka, posebno Stevana Nemanje, Svetog Save, kneza Lazara, Ćirila i Metodija, Dositeja Obradovića, Vuka Stefanovića Karadžića, Njegoša, Nikolaja Velimirovića, Filipa Višnjića, Save Mrkalja, knezova, vojskovođa, ustanika, hajduka, uskoka, misionara i vizionara, prosvjetitelja, spasitelja, pobunjenika i tribuna kao što je Petar Kočić, koji je u Bosanskom saboru, pred predstavnicima moćne Austro-Ugarske branio srpsko pismo ćirilicu i srpski jezik. Ono što su drugi uz žrtve i nadljudske napore uspijevali, mi počinjemo u miru da gubimo. Jednostavno ćirilica se potiskuje u drugi plan i postaje drugorazredno pismo. To je najveći grijeh prema svome narodu, njegovoj kulturi, umjetnosti i tradiciji. Drugi nam na ovim i širim prostorima počinju da prisvajaju srpski jezik, štokavskog narječja, drznuli su se da glasovitog srpskog naučnika Nikolu Testu proglašavaju svojim, a mi ćutimo i nijemo to posmatramo kao da se sve to nas ne tiče.
Pored latinice, Hrvati spremaju pohod da prisvoje i ćirilicu, a Bošnjaci neke ćirilične simbole žele da prisvoje i proglase svojim i čitavu dalju istoriju nastoje prikazati kao islamsku ili dospjelom iz arapskog svijeta. Izgleda da je na ovim našim prostorima zavladala otimačina tuđe kulture i nasljeđa. Najveći gubitnici postaju Srbi. Oni se od ostala dva naroda žele odvojiti i srpsko kulturno blago nesvjesno proglašavaju hrvatskim i bošnjačkim ili islamskim. Čak se i istorija, ona dalja, a posebno ova bliža, prekraja i falsifikuje.
Bilo kako bilo, ćirilica se seli sa naših prostora u istoriju ili će neki drugi narod nastojati da je prisvoji kao svoju. Odreći se ćirilice znači odreći se najvećih kulturnih vrijednosti srpskog naroda kao što su srpske epske pjesme, Miroslavljevo jevanđelje i druge vrijednosti i tekovine našeg naroda.
Apelujemo da se na svim fakultetima i školama upotrebljava tradicionalno srpsko pismo ćirilica, takođe da se u administraciji, korespondenciji, pravnoj i računovodstvenoj službi upotrebljava ćirilica.
Takođe upućujemo preporuku da svi državni organi, institucije, ustanove i organizacije dosljedno upotrebljavaju ćirilicu. Istu preporuku upućujemo medijskim i izdavačkim kućama, srednjim i osnovnim školama, zatim zaposlenim u svim oblastima poslovanja i pismenog komuniciranja. Podržavamo rad svih društava koja se bore za status i upotrebu ćirilice kao svenarodnog sprskog pisma. Ćirilica je pravo i jedino srpsko pismo koje zaslužuje pažnju, poštovanje i najviši status u staroj i najnovijoj srpskoj istoriji. Pravdanje da je srpsko pismo ćirilica nepodesno za internet je obmana i želja da se ćirilica protjera iz upotrebe i da izgubi pravo građanstva na našim prostorima, a sa drugih je odavno protjerana. Ako se progoni i zabranjuje ćirilica, to znači da nema mjesta ni za Srbe i njihovu državotvornost. Od pisma sve potiče i napad na pismo jednog naroda je napad na njegov jezički, kulturni, nacionalni i vjerski identitet.
Ćirilica je sačuvana i u težim vremenima srpske istorije. Sjetimo se Petra Kočića i njegovih vatrenih govora u Bosanskom saboru za srpski jezik i pismo ćirilicu. Danas od nas samih najviše zavisi da li ćemo poštovati svoje izvorno pismo ćirilicu. Srbi se ne mogu odreći ni latinice, ali ćirilicu ne mogu, nemaju pravo i ne smiju zaboraviti u ime predaka i potomaka, jer bi to bila najveća izdaja svog naroda i njegove istorije i tradicije.
Da neki drugi narod ima ovakvo savršeno, estetsko i kaligrafski uređeno pismo, visoko bi se ponosio i dokazivao svoju slavu i vrijednost. Mi Srbi to ne umijemo, uvijek nam je preče nešto što nije naše, što je tuđe i ne zavređuje da mu se posveti velika pažnja i poštovanje. Srbi odlukom o upotrebi ćirilice polažu svoj najveći nacionalni, patriotski, pravoslavni i kulturni ispit na kojem nema popravnog.
Napustiti ćirilicu znači odreći se predaka i izgubiti put za budućnost. Naša pobjeda će biti ukoliko se vratimo našem pismu ćirilici i da njime pišemo, komuniciramo na svim nivoima bez predrasuda i osjećaja niže vrijednosti, jer je ćirilica čuvar srpstva i našeg identiteta. Ćirilicom stičemo najveći oreol srpstva i dokazujemo svijetu da smo jedan od rijetkih naroda koji posjeduje jednu od najuzvišenijih pismenih kultura. Sa ćirilicom nećemo prestati, nego ćemo ostati i pobijediti sve teškoće i iskušenja. Ćirilica je neprocjenjivo blago srpskog naroda. Bez ćirilice srpski narod bi bio orao koji je izgubio krila, pa ne bi mogao uzletjeti i nigdje stići.
Ćirilica je garancija za naš opstanak pa je bitka za njeno njegovanje i upotrebu presudna za srpski narod. Ćirilica je znak istorijskog i civilizacijskog odolijevanja srpskog naroda silama mraka i zla, nepravde i zaštita od ugrožavanja njegove duhovne i materijalne kulture. Atak na ćirilicu vrše oni sa strane našeg okruženja, a nijemo odricanje i zanemarivanje potiče od našeg neznanja, prihvatanja tuđih pogleda i vrijednosti, te lažnih opredjeljenja i pomodarstva. Neka sredstva informisanja moraju prestati da budu razbijači ćirilice.
“Ponekad se čovjek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvijek zatrovan i da možda nikada više neće moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.”
Ivo Andrić
