Istoričar Svjetlana Samardžija izjavila je da su Srbi Sarajevu utkali dušu, dali mu karakter, oživjeli ga i izgradili, a da je ovaj grad tu dušu izgubio njihovim egzodusom 1996. godine.
Ona je podsjetila na nepreglednu kolonu zaleđenih lica, gladne djece i staračkih ruku, promrzlih od februarske zime, koje čvrsto drže drvene kovčege sa posmrtnim ostacima svojih sinova, ističući da je to slika Sarajeva koje je tada izgubilo ono što ga je zaista činilo posebnim – svoju dušu.
“Taj grad i danas nosi pečat Jeftanovića, Despića, Hadžiristića, Cekovića, pečat svetog Petra Sarajevskog i Dabrobosanskog, sveštenomučenika, onoga čija je žrtva primjer Hristove žrtve i NJegove golgote”, rekla je Srni Samaradžija, samostalni stručni saradnik za memorijalizaciju i kulturu pamćenja u Gradskoj upravi Istočno Sarajevo.
Ona je istakla da je omiljeni mitropolit sarajevskih Srba u narod svojim primjerom usadio pojam žrtve kao najvišeg vida ljubavi i da je na žrtvi izgradio sudbinu Sarajeva.
“A srpski narod Sarajeva je kroz 20. vijek pokazao nemjerljivu ljubav, onu neprolaznu, čiji su temelji nastajali na žrtvi”, rekla je Samardžija.
Ona ističe da se često sjeti mitropolita Amfilohija koji je, govoreći o srpskom narodu, uvijek isticao žrtvovanje za istinu, pravdu, za bližnje, gdje je mjera žrtve – mjera ljubavi.
Samardžija je naglasila da je tog februara i marta 1996. godine žrtva sarajevskih Srba utkana u temelje Republike Srpske, u prvi put stvorenu srpsku državu sa lijeve strane Drine.
Prema njenim riječima, ovaj “ostatak ostataka srpskog naroda”, kako je govorio akademik Milorad Ekmečić, opstao je i ostao zahvaljujući žrtvi sarajevskih Srba – a što je veća žrtva to je veća ljubav.
“I danas, misleći na ove događaje, vraćaju mi se priče iz djetinjstva, izrazito plave oči moga djeda i teška muška suza u uglu dok govori o gradu svoje mladosti, o lijepoj kući iznad Vrbanja mosta sa čije terase se pružao najljepši pogled na Marijin dvor”, podsjetila je Samaradžija.
Inspirisana sjećanjem na nekadašnje Sarajevo, djetinjstvo i pogrom sarajevskih Srba, Samaradžija je napisala pjesmu pod naslovom “Slike iz 1996”.
Slike iz 1996
Jedne oči tiho govoriše tada
dok promrzle ruke drhtaše u krilu
da odlaze zauvijek iz tog lijepog grada
noseći u naručju unučicu milu.
I kapnu suza iz tog plavog neba
kao pečat pokvasi stari kućni prag
uzeti im i tu suzu treba
odlučio tada, bijaše, sami vrag.
Ostadoše samo tragovi u snijegu
kuća stara, ugašena svijeća
dok se kreću ka posljednjem zbjegu
tuga im je u srcu sve veća!
Zadnje zvono uz topove se čuje
magla sakri pogled ka tom gradu
samo kosti vojnika bruje
“što dadoše snove da im ukradu”…
Kolona se skuplja sve veća i veća
ka istoku kreću i te oči plave
iz džepa mu viri slika sina i svijeća
i pomisao gdje će Vaskrs da slave.
Sledilo mu srce pogled male Ane
pa oči ka nebu uperi on tada
molio je Boga da stradanje stane
da krst stavi ponovo iznad toga grada!
Da se vrate dani srećom obasjani
da ugleda sina kraj Vrbanja mosta
kako trči kćeri kao lani;
od svega mu samo uspomena osta…
Dok sa istoka sviće nova zora
znale su tada te bijele kose
da se dalje koračati mora
a Sarajevo će u duši da nose…
Zaveo je snijeg sve tragove stare
pokrio bijelim grobove vojnika
za tužne priče sad mnogi ne mare
samo još neka ostala je slika.
Bijele se krstovi mermerni u polju
miriše tamjan kroz martovske dane
posipaju i dalje nezarasle rane solju
ne dajući Sarajevu da iz pakla ustane!
I tu kraj groba stajaše djevojka
kosu joj vjetar s Romanije mrsi
ostaće ona da priča dovijeka
dok živa vragu i dalje prkosi!
